[Fail analiza] Plenković i sindikati napravili su po 5 pogrešaka u ovom štrajku
Štrajk u osnovnim i srednjim školama počeo je 10. listopada. Sindikati zahtijevaju prosječno 6,11% povećanje koeficijenata složenosti poslova i od toga ne odustaju. Od toga još manje odustaju nastavnici i ostali zaposlenici škola kojima su sindikati obećali da će o svakoj ponudi Vlade glasati na referendumu. Vlada s druge strane govori da o koeficijentima ne pregovara te nudi povećanje plaće kroz dodatke. Dugo je trebalo čekati da predstavnici sindikata i premijer sjednu za stol i počnu razgovarati. Mi smo izvukli nekoliko failova, to jest loših poteza, koje su u ovom štrajku napravili i sindikati i premijer Plenković.
Andrej Plenković; screenshot: YouTube kanal Vlade RH
Fail prema Oxfordskom rječniku može značiti “ne uspjeti ostvariti nešto” ili “nešto ne napraviti”. Fail se odnosi na neuspjeh, a mi razlažemo failove sindikata i premijera u ovome štrajku koji su lošim potezima doprinijeli da se ovaj štrajk otegne na gotovo dva mjeseca.
Failovi sindikata
Od početka štrajka predstavnici Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama i Sindikat hrvatskih učitelja naglašavali su broj 6,11 koji je na kraju postao i simbol ovoga štrajka koji traje gotovo dva mjeseca. Tu brojku i riječ koeficijent naglašavali su svakodnevno na svojim press konferencijama, u izjavama za medije, gostovanjima i sličnim situacijama.
#1 Izgubili kontrolu nad štrajkom
Koeficijent 6,11 postao je simbol dostojanstva, svega lošeg u školama i cijelom obrazovnom sustavu. I tu su sindikati ustvari dobili veliku većinu ljudi koja gotovo dva mjeseca štrajka i traži ispunjenje ovog zahtjeva ponajviše iz emotivnih razloga. Iako je to njihov veliki uspjeh, istovremeno je i fail jer ih je zbog toga ovaj štrajk i nadrastao.
Što su više sindikalisti gurali priču o dostojanstvu koje se dobiva koeficijentom, i to isključivo na jedan način, nastavničke Facebook grupe postajale su sve glasnije, ljudi su se počeli osjećati kao zajednica koja ima glas i koja je konačno u prvom planu nakon godina zanemarivanja. Njihov žar narastao je toliko da ni sami sindikati nisu mogli vjerovati da je podrška štrajku i nakon mjesec i pol dana visoka i da se ne mijenja. Isto tako rasla je i ljutnja i frustracija pa su se na pressici u petak sindikati morali ograditi od nekih komentara i objava nastavnika. Sindikati su praktički izgubili kontrolu nad štrajkom koja je prešla u ruke štrajkaša. Ovaj fail povezan je s drugim failom.
#2 Referendum
Sindikati su obećali štrajkašima da će im svaku ponudu Vlade dati na izglasavanje putem referenduma. Pritom su ustvari željeli maknuti odgovornost sa sebe. Ako se neka lošija ponuda Vlade prihvati, oni ne bi bili krivi. Međutim, budući da su toliko pričali o tom 6,11 kroz koeficijente, bez ikakve alternative, štrajkaši ne prihvaćaju ništa drugo i sindikalisti ustvari zbog toga više nemaju kontrolu odlučivanja.
#3 Ultimatum
Još jedna pogreška sindikata jest što su cijelo vrijeme tvrdili da Vlada s njima ne želi razgovarati, dok su sami isticali da ne pristaju ni na što osim povećanja od 6,11% kroz koeficijente. Time su pokazali da nisu spremni na razgovor koji bi doveo do kompromisa, već su išli s ultimatumom koji je sada ostao jedino što štrajkaši koji će za svaku ponudu Vlade glasati na referendumu – 6,11 ili ništa.
#4 6,11 kao fiktivno dostojanstvo
Štrajk sad traje gotovo dva mjeseca što je izrazito dugo razdoblje, a kada su konačno sjeli s premijerom za stol, sindikati su odlučili da im razgovor o dodacima na plaću sad ipak ima smisla. Shvatili su da ovo ne može trajati vječno, međutim, kontrolu su već izgubili, referendum su obećali i nisu sami mogli prihvatiti Vladinu ponudu i ljudima objasniti da je i ta ponuda dobra, nego su je morali dati na referendum. To nije prošlo i štrajk se nastavio. Zaposlenima u školama su sindikalisti u glave jednostavno ukopali tih 6,11 posto koji predstavlja fiktivno dostojanstvo da štrajkaši sada ne žele ništa drugo.
#5 Loša komunikacija s učenicima
Još jedna loša stvar koju su sindikati radili tijekom ovog štrajka jest komunikacija s učenicima. Iako su odlično nabrijali ljude(uz pomoć nastavničkih grupa) da izađu na ulice i pridruže se štrajku u ogromnom broju, učenicima su stvari bile nejasne. Koga slušati? Kome vjerovati? Sindikati su govorili da škole nema, neke škole su održavale djelomičnu nastavu, učenici nisu znali trebaju li dolaziti na tu nastavu ako su već sindikati rekli da škole nema. Totalni kaos. Svakodnevno nam se javljaju učenici koji nisu sigurni ima li škole, što se događa i zašto se uopće sve ovo događa. Njima informacije dolaze sa svih strana i nitko im nije dobro objasnio kako ove stvari funkcioniraju. Iako su se štrajkaši hvalili kako su učenike naučili Građanskom odgoju, nisu otvorili kanal komunikacije prema učenicima. Iako je informiranje učenika posao škola i ravnatelja, taj zadatak su mogli preuzeti i sindikati kako bi pridobili učenike na svoju stranu, ali to im očito nije bio primaran zadatak.
Premijerovi failovi
S druge strane, i premijer Plenković imao je failove u ovom štrajku.
#1 2018. su pričali o koeficijentima, tek u mirenju naglasili da o tome nema razgovora
Prema dokumentima koje je objavila srednja.hr, u ožujku 2018. su školski sindikati Vladi poslali prijedlog o povećanju koeficijenata za tajnike i računovodstvene djelatnike škola. Dva mjeseca kasnije, Vlada je zatražila očitovanje od Ministarstva znanosti i obrazovanja. Dakle, nisu odmah pokazali da nisu spremni razgovarati o koeficijentima, nego su to učinili puno kasnije. Ministarstvo je u ožujku 2019. dalo dva nova prijedloga izmjene Uredbe o koeficijentima, od kojih se jedan odnosio na učitelje, drugi na administrativne djelatnike. To sindikati nazivaju necjelovitim i dalje se ništa ne miče s mrtve točke. Počela je školska godina, održao se prosvjed 5. rujna 2019., a potom je slijedilo mirenje. Tek tada Vlada naglašava da sa sindikatima neće pregovarati o koeficijentima.
#2 Propustio proglasiti štrajk nezakonitim
Zakonitost štrajka od početka je bila upitna. Iz Vlade su prijetili da će tražiti utvrđivanje zakonitosti štrajka, no to nikad nisu učinili. Ako je već mislio da je štrajk nezakonit (s čime se slažu i neki pravni stručnjaci, primjerice profesor s Katedre za radno i socijalno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, Viktor Gotovac koji je na N1 televiziji rekao da on smatra da je štrajk nezakonit ), premijer je odmah na početku štrajka trebao utvrditi njegovu zakonitost. Sada, kada štrajk traje ovoliko dugo, proglašavanje štrajka nezakonitim potpuno bi razjarilo sve štrajkaše, a premijer se još uvijek nada izvući iz ovoga s pozitivnijom pričom. Iako je već kasno, zabrana štrajka mogla bi biti zadnji premijerov as iz rukava.
#3 Prekasno sjeo za stol sa sindikatima
Plenković općenito kasni u ovom štrajku. Ne samo sa zabranom štrajka, već i s dijalogom. Tek 5. studenog, gotovo mjesec dana od početka štrajka, sindikati su prvi put sjeli za stol s predstavnicima Vlade nakon mirenja, a premijera Plenkovića su za stolom imali tek 32. radnog dana štrajka. Isto tako, bilo je razdoblja u kojem se sindikati danima nisu sastajali s predstavnicima Vlade pa se stvari nisu micale s mjesta. Štrajkaši su zbog toga osjećali da ih premijer ignorira i ne poštuje, što je dodatno dolijevalo ulje na njihovu vatru dostojanstva.
#4 Podrugljivi komentari o štrajku i prosvjedu
Plenković je bijes štrajkaša jačao i svojim komentarima. Govorio je da je štrajk samo malo jači izraz nezadovoljstva, da je pretjeran, a izjavio je i da ovo više nije normalno te da štrajk nema smisla kada se plaća povećava. Takvi komentari kod štrajkaša su samo pojačavali osjećaj da premijer prema njima nema nikakvog poštovanja niti da ih razumije.
#5 Neuspjeli pokušaji podvale ponude
Plenković je failao i kada je pokušao dati ponude kojima bi se štrajkašima povećale plaće, ali ne putem koeficijenata. Prvi put brojku od 6,11 koeficijenta pretvorio je u 6,12 kada je rekao da će se svima u javnim službama za taj postotak preko dodatka na temeljni kolektivni ugovor uvećati osnovica. Međutim, štrajkaši su tu prepoznali njegovu igru i zahtijevali poboljšavanje svojeg položaja povećanjem koeficijenata. Isto tako, nakon tog poteza za saborskom pozornicom, premijer je pokazao da iza 0,01 posto razlike ne postoji nikakva racionalna ekonomska politika, nego tek pokazivanje ‘tko je jači’ i spinanja zahtjeva sindikata. Dodatni problem je izazvao stil objave ponude, ne za pregovaračkim stolom, nego urbi et orbi, putem Sabora.
Ni posljednja Plenkovićeva ponuda štrajkašima nije prošla. Iako je nudio veće postotke od traženih, štrajkaši u njegovoj ponudi nisu vidjeli riječ koeficijent, nego dodatak. Ovaj zahtjev i štrajk, kako je već spomenuto, ustvari je nadišao materijalno, pa je Plenković failao misleći da će štrajkaši prihvatiti njegovu ponudu.
