Foto: Poznati student – avanturist ovoga puta u Bangladešu

Siniša Glogoški 25-godišnji je student diplomskog studija Fotografije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Ljubitelj je putovanja u egzotične zemlje. Prije nekoliko godina biciklom je prešao četiri tisuće kilometara, vozeći se od Zagreba do Damaskai. Zatim je raznim prijevoznim sredstvima stigao do Sibira u Rusiji, gdje je spavao na temperaturi od minus 63 stupnja, a posjetio je i prašume Gvajane istražujući drevne indijanske mitove. Ovoga puta odredište je bio Bangladeš. Siniša je standardno koristio alternativne putove i prometala, boraveći 45 dana u gradovima i periferiji najgušće naseljene zemlje svijeta. Ovo su njegova iskustva i dojmovi potkrijepljeni vrhunskim fotografijama.

Apsolvent diplomskog studija fotografije na Akademiji dramskih umjetnosti Siniša Glogoški upustio se u novu 45-dnevnu avanturu, ovoga puta u daleki Bangladeš. Dosada je istraživao načine života beduina u Sirijskoj pustinji na ekstremnim vrućinama te nomadskih plemena u Sibiru, gdje je spavao na temperaturi minus 63 stupnja. Boravio je i u prašumama Gvajane i proučavao drevne mitove. Zajedničko svim putovanjima su jedinstvene fotografije putem kojih Siniša prenosi dio svojih iskustava s ne baš uobičajnih lokacija. Bangladeš je vrlo nerazvijena zemlja južne Azije, s gustoćom naseljenosti nevjerojatnih 1045 ljudi na četvornom kilometru. Primjerice u Hrvatskoj na istoj površini prosječno živi 75 ljudi.

Pitali smo Sinišu za kratki presjek njegove najnovije avanture.

S: Zašto si se odlučio za Bangladeš, je li putovanje imalo svrhu kao i prethodna?

S. G.: U Bangladeš sam išao sudjelovati na međunarodnom festivalu fotografije Chobi Mela. To je najveći festival fotografije u Aziji i jedan od najvećih u svijetu. Želja mi je bila proširiti znanje o fotografiji i upoznati umjetnike iz cijeloga svijeta. Bilo je to zaista izvrsno iskustvo i upoznao sam brojne fotografe, urednike, kustose te ostvario nova prijateljstva. Kako sam imao još nešto vremena, nakon festivala sam odlučio istražiti tu predivnu zemlju.

S: Kojim si prijevoznim sredstvom otputovao u Bangladeš? Što si istraživao ovoga puta?

S. G.: Letio sam do glavnog grada Bangladeša. Imam sreću što mi prijatelji i vrijedna ekipa iz STA Zagreb – Student Travel Agency pomažu pri odabiru najpovoljnije karte i putnog osiguranja. Kada sam tamo stigao prvo sam neko vrijeme proveo u istraživanju glavnog grada Dhake. Zapravo su me najviše zanimala predgrađa pa sam danima lutao po nepoznatim ulicama, otkrivao malene tvornice i upoznavao vrijedne radnike. Onda me put odveo na sjever zemlje gdje sam posjetio beskonačne plaže čaja. Potom je uslijedio odlazak na jug, na obalu Bengalskog zaljeva i najjužniji otok u tom ribama bogatom moru. Nakon uživanja na moru, otišao sam jugoistočno i neko vrijeme lutao po brdima posjećujući domorodačke zajednice i upoznavajući njihov način života. To mi je kao i na prethodnim putovanjima, naravno, bilo najzanimljivije.

S: Ljudi se ne mogu generalizirati, ali svi vole načelne ocjene pogotovo naroda. Navedi mi neku osobinu ili osobine koje karakteriziraju tamošnje stanovništvo?

S. G.: Iz moga iskustva ljudi su generalno dobronamjerni. Stvar je u tome, što su stranci izrazita rijetkost u prenapučenom Bangladešu. Prilično sam se isticao i znatiželjnika je bilo na svakom koraku. Od trenutka kad izađem na ulicu do trenutka kad se kasnije vratim, stotine očiju pratile bi svaki moj pokret, konstantno bi me ispitivali odakle sam i većinom me zbunjeno promatrali. Bilo mi je to pomalo smiješno, ali kasnije i prilično iscrpljujuće jer privatni prostor polako postaje nepoznanica. Ta činjenica da nema privatnog prostora mi je bila posebno zanimljiva jer takvo što u tolikoj mjeri još nisam doživio na putovanju.

S: Izdvoji nam neku anegdotu ili neobičnu situaciju koju si doživio?

S. G.: Zapravo jedna prilično čudna stvar se događala gotovo cijelo vrijeme. Svaki put kada bih negdje bio, pokušavao ići u noćni ribolov s lokalnim ribičima, spavati na plaži ili šumi, šetati noću ulicama grada, svaki put bi me ali baš svatko koga sretnem odgovarao i upozoravao da je opasno. I ta upozorenja nisu prestajala tako da sam od nekih stvari nažalost odustao misleći da stvarna opasnost postoji. Mislim, opasnost uvijek postoji, ali ovdje se radilo čisto o pretjeranoj brizi ljudi.

Njihovo je razmišljanje takvo da me smatraju gostom u njihovoj zemlji, kao što to i jesam, no ne bi si nikada mogli oprostiti da mi se nešto dogodi. Osjećaju nevjerojatnu odgovornost za mene i u jednom sam se trenutku prilično posvađao s policijom jer mi nisu dopuštali da samostalno idem u šumu i spavam tamo. Nakon sat vremena nagovaranja i prepiranja, još uvijek nisam htio popustiti i narednik mi je s tugom i razočaranjem u glasu rekao: ‘U redu, možeš ići, ali mi više nismo odgovorni za tebe.’ Izluđivalo me što nekome moram objašnjavati da sam sam odgovoran za svoje postupke.

S: Koliko si otprilike kilometara prešao te po kakvim staništima? U kakvim si uvjetima spavao i je li bilo problema sa sporazumijevanjem?

S. G.: Nije se radilo o nekoj pretjeranoj kilometraži. Udaljenosti među mjestima su bile 300-400km ali ovisno u kojem sam prijevoznom sredstvu bio putovanje je trajalo od par sati do cijelog dana. Spavao sam kao i inače, malo u šatoru, malo u nekim jeftinim prenoćištima, a upoznao sam i par pojedinaca preko couchsurfinga. Trudio sam se naučiti što više lokalnog jezika, no ovaj put nisam bio toliko uspješan. Često sam zato imao suputnike koji su znali barem nešto engleskog jezika pa je prevođenje bilo jednostavnije. U domorodačkim selima, situacija je takva da se od sela do sela rabi drukčiji jezik i nitko nikoga ne razumije, ali zato se svi znamo služiti rukama, nogama i mimikom lica. 

U galeriji slika pogledajte djeliće Sinišinog mozaika s netom završene avanture.

Galerija 9 Fotografija

Otvori