[Fotogalerija] Zavirite u propalu Sveučilišnu bolnicu
Na sjeverozapadnom ulazu u hrvatsku metropolu, preko puta velebne Arene Zagreb te tik uz Golf&country klub, smjestila se nikad dovršena Sveučilišna bolnica. Zdanje koje je trebalo biti simbol domaće arhitekture i modernizacije glavnog grada sada je samo obrasla ruševina i simbol nesposobnosti dvije države.
Galerija 36 Fotografija
Otvori
Ideja o gradnji datira u 50-te
Priče o gradnji Sveučilišne bolnice, najmoderije u tadašnjoj Jugoslaviji, počele su još 50-ih godina prošlog stoljeća kada je Zagrebu, zbog naglog porasta broja stanovnika, prijetio manjak bolničkih kapaciteta.
Ipak, 60-ih se projekt odgađa zbog ekonomske krize da bi se 70-ih ponovno počelo govoriti o gradnji. Međutim, tada, zbog Hrvatskog proljeća, dolazi do smjena u političkom vrhu Hrvatske što znači i drugu odgodu.
1982. godine provodi se referendum na kojemu se 69% građana Zagreba izjašnjava za gradnju te ona napokon i počinje. U slijedećih nekoliko godina dovršena je četvrtina planiranih radova, a onda se, radi inflacije od oko 200 posto, ponovno sve dovodi u pitanje.
Još jedan referendum održan je 1987. godine. Purgere se tada tražilo da za bolnicu odvoje 1,5% svog dohotka. Ponovno su pristali te je, do 1992. godine, dovršeno oko pola objekta.
Prema procjenama, Zagrepčani su, u tih 10 godina koliko je izgradnja trajala, za cijeli projekt, iz svojih džepova, izdvojili oko 157 milijuna eura.
I za vrijeme samostalne Hrvatske, bilo je govora o nastavku gradnje. Spominjali su to ministri zdravlja i u Račanovoj, i u Sanaderovoj vladi. Međutim, od svega nije bilo ništa.
Poligon za vježbe vatrogasaca i skladište
Danas je cijeli objekt ruševina, ruglo. Razbijeni prozori, pokraden građevinski material, krov zarastao travom, trnjem, biljkama poput šipka te drvećem. Iznutra sve izgleda kao iz kakvog apokaliptičnog filma. Rupe u podu i stropu, vlaga i bazeni vode koja se tamo zadržava i tjednima nakon kiše, grafiti po zidovima, ali i ostatak svojevrsnog skvota.
I okolica bolnice je zarasla u žbunje. Iz grmlja viri jedino javna rasvjeta koja ocrtava nikad izgrađene staze, prilaze, park.
Međutim, nije da apsolutno ništa nije u upotrebi. Prizemlje ruševine koristi se kao skladišni prostor, a njezin kostur kao poligon za vježbu i simulaciju hitnih situacija organizacijama poput vatrogasaca ili civilne zaštite.
A upravo se taj kostur, odnosno njegov vanjski dio koji se sastoji od mreže čeličnih cijevi, kada zapuše vjetar, a puhao je i kada smo mi bili tamo, pretvara se u ogromne orgulje koje kao da sviraju baladu o simbolu arhitekture, modernizacije i napretka koji je postao upravo suprotno, simbol uzalud potrošenih milijona i nesposobnosti dvije države, i one socijalističke, i ove kapitalističke.
