Uputila sam se jutros prema Markovom trgu. U malenoj sjeni kraj Muzeja naivne umjetnosti stisnuo se Franjo, bježajući od sunca koje je oko 11h jurišalo ka svom vrhuncu. Dva natpisa stavio je na stupiće ispred muzeja. Štrajka glađu zbog svoje kćeri Monike. Htio je prosvjedovati na Markovom trgu, ali nisu mu dali, kaže. Ovo nije prvi puta da izlazi na ulicu. Poznato mu je iščekivanje, poznata mu je nemoć, a ponajviše lažna obećanja.
Milinovićeva obećanja za kamere
Prije dvije i pol godine Franjo je štrajkao ispred Ustavnog suda u Varšavskoj. Tražio je status njegovatelja za svoju kćer koja boluje od dijabetesa, celijakije, i kronične upale štitnjače. Tada je, nakon deset dana gladovanja, u hladnom prosincu, štrajk prekinuo kada mu je ministar Milinović osobno obećao da će njegov zahtjev biti rješen. Iscrpljen i na izmaku snaga, Franjo mu je stisnuo ruku i vratio se obitelji u Petrinju, uvjeren kako će sada život biti drugačiji. Nažalost, dvije i pol godine kasnije – ništa se nije promijenilo. Osim jedne stvari – Franji je ukinuto i dodatnih 500 kuna dječjeg doplatka (točnije 531kn) koje je primao zato što Monika ima teže tjelesno oštećenje (trajno).
Također, maloljetne osobe oboljele od celijakije moraju biti pod stalnom kontrolom odrasle osobe i liječnika. Oduzimanje dječjeg doplatka bilo je za Franju koja je prelila čašu. Kada je kod nadležnih u Sisku tražio obrazloženje, rekli su mu da on ionako nije imao pravo na tih dodatnih 500kuna, već su mu ih nekom greškom isplaćivali zadnje tri godine. Napomenuli su i da se ne treba brinuti, jer neće morati vratiti novac koji je primio.
San o pravima i životna buđenja
Njegov predmet vezan za status njegovatelja na Europskom je sudu već gotovo godinu i pol. Rješenja još nema, od nikoga ni traga ni glasa. Franjo je u međuvremenu tražio osobnu invalidninu za Moniku (koja je uredno upisana u Hrvatski registar osoba s invaliditetom), ali mu je to odbijeno bez vještačenja. Obrazloženje je bilo kako Monikine bolesti ne spadaju u tjelesna oštećenja. Iako je upravo temeljem njenog težeg tjelesnog oštećenja Franjo tri godine ostvarivao pravo na dodatni djećji doplatak. Logično bi bilo da zbog Monikinih bolesti Franjo ima pravo na status njegovatelja, a Monika na osobno invalidninu, no niti jedno od tih prava im se ne priznaje. Priznalo se ovo malo za doplatak, ali sada je i to valjda postalo previše za državni proračun.
Zbog Monikinog stanja, potrebno je da netko od roditelja uvijek bude u njenoj blizini, da joj može priskočiti u pomoć. Ta situacija čini Franji i njegovoj ženi Miri gotovo nemogućim imati stalni posao. Samo za Monikinu posebnu prehranu i lijekove treba oko 1500kuna mjesečno. Bez ikakvog luskuza, ono osnovno. Franjo ne želi pričati u kakvom teškom stanju žive, kaže kako to naposljetku nije ni bitno. Bitno je da Monika ima pravo na ono zbog čega prosvjeduje, on ne traži ništa posebno, nikakve povlastice, samo ono što joj pripada. Franjo je slao pisma, žalbe, dopise. I staroj i novoj vlasti. Kaže, on svakog čovjeka cijeni kao čovjeka, ne gleda to politički, gleda to pravno za svoje dijete. Na pisma mu nisu odgovarali, u uredima je čekao satima, oni koje je tražio uvijek su bili na sastancima i službenim putovanjima. Iscrpio je sve metode, i sada je spreman stajati na ulici dok ne dobije konkretno rješenje, bez pristajanja na lijepa obećanja popraćena bljeskom aparata i kamera. Ono što možemo učiniti jest pomoći mu u toj borbi. Širiti riječ. Doći do njega i stisnuti mu ruku. Slati mejlove ministarstvu. Pisati članke. Vršiti pritisak. Ustrajati.
Političari, sramite se! Narode, ustaj!
Malo je ružno stajati tu na ulici, osjećaš se nekad kao prosjak, govori Franjo. Ali, nemam se ja čega sramiti, oni (gledajući prema Mrakovom trgu) su ti kojih treba biti sram, završava. Rukovali smo se, zaželjela sam mu puno snage i ustrajnosti, i obećala kako ću svakoga dana navratiti do njega. Možda uskoro ne bude potrebe za tim, možda odgovorni zbilja reagiraju. Do tada, Franju ćete od 9, 10 ujutro pronaći kraj Muzeja naivne umjetnosti. Zastanite, poslušajte. Dosta je dubokoumnih priča po festivalima o ljudskim pravima, dosta je cmoljenja na filmove o djeci iz Afrike. Ovdje i sada. Djelujte.
fotografije: I. Perić
U mnogočemu je Franjina borba svih nas, a Markov trg još uvijek je neosvojena utvrda.
