[Glas čitatelja] Knjižničarka odgovorila učeniku: ‘Plakala sam dok sam čitala tvoj tekst. Što ti, zlato, znaš o štrajku?’
Svakodnevno na e-adresu naše redakcije pristižu pisma čitatelja. Mnogi od njih nezadovoljni su načinom provedbe nastave na daljinu, a dosta je reakcija izazvalo pismo učenika koji je prozvao svoje nastavnike koji iz zahtjevnijih predmeta učenicima nisu poslali video lekcije s objašnjenjem gradiva. Osvrnuo se u njemu i na štrajk iz prvog polugodišta za kojeg smatra da je značajno naštetio učenicima. Odgovor na to pismo stiže od strane jedne knjižničarke (ime i prezime te škola poznati su redakciji, op.a.). Učeniku je odlučila dati lekciju o važnosti štrajka, ali mu istovremeno i poručuje da ‘ne poteže teme o kojima malo zna’. Njeno pismo u nastavku prenosimo u cijelosti.
Draga moja mlada osobo, ti koja si autor teksta na koji se referiram. Da se predstavim: radim u sustavu odgoja i obrazovanja u osnovnoj školi i kao što Ti želiš ostati anonimna, želim i ja. Razlika je golema. Meni je u pitanju egzistencija, a o tebi netko brinem, recimo ja. (Ženski rod koristim jer je imenica osoba ženskoga roda.)
Draga moja Ti, plakalo mi se dok sam čitala tvoj tekst. Imaš pravo: učitelji, nastavnici, profesori ne vrijede ništa. Dosada su njihov rad ocjenjivali i procjenjivali savjetnici, viši savjetnici, roditelji, lokalna zajednica, mjesni odbori, a sad i maloljetnici bez završene srednje škole. Ajajajaj! Zlato moje, vraćaš se na štrajk. Što ti, zlato, znaš o štrajku? Što znaš o borbi radnika za radnička prava? Znaš li ti, mišu moj, kako se u tvojoj kupaonici stvorila pjena za brijanje ili trake za depilaciju? Hranu neću spominjati jer to je osnovna potreba. (U zadnje vrijeme sve je više onih koji je zadovoljavaju u kontejnerima.) Znaš li, mišu moj, da je svaki tvoj profesor obični šljaker. Zatvori oči i zamisli bauštelca. E, vidiš, to je tvoj profesor. Izruguješ se da godinama predaju jedno te isto, a ne znaš (neznanje te ne opravdava za riganje vatre) da tvoji profesori teškom mukom iskamče suglasnost za odlazak na stručna usavršavanja, da su toliko zatrpani nepotrebnom administracijom koju moraju ažurirati (ako ne, neće biti pjene za brijanje i traka za depilaciju), da ne stižu raditi na sebi.
Znaš zašto mi se plakalo, zlato moje? Iz tvoga teksta jasno je da sa svojim roditeljima/ukućanima ne razgovaraš. Jer da razgovaraš znalo bi (srednji rod jer je imenica zlato srednjega roda) da su za sve što te okružuje trebali novčići. Tvoji profesori imaju obitelji kao što je tvoja. Oni ne žive u vakuumu. Možda svaki drugi ima takvo zlatio kao što si ti. A plaća mu je 6.500. Hajde, znaš što je statistika. Provedi istraživanje koliko prosvjetara obavlja honorarne poslove, što prijavljene, što neprijavljene. Vrijeme koje potroše na honorarce, to je vrijeme njihovoga usavršavanja i zato je bio štrajk. Za plaće koje će omogućiti da prosvjetari žive dostojanstveno. A ti si se, mišu moj, sad sjetio štrajka i prava na obrazovanje (muški rod jer je imenica miš muškoga roda). Vratimo se na statistiku. Vrlo je lako doći do podataka o broju neopravdanih sati učenika u srednjim i osnovnim školama. Neopravdani sat je onaj kad se vama ne da ići u školu. Zaspali ste, piše se pisana provjera, usmeno ispituje, ekipa je u kafiću, umorni ste, … Prijavljeni neopravdani sati za trećinu (a i više) manji su od stvarnih jer tu na scenu stupaju roditelji. Oni sve opravdavaju. Što ćemo sad s pravom na obrazovanje koje ukida moje pravo na rad jer vas nema, a moj posao vezan je za takve kao što si ti, zlato moje. Zaboravih neopravdane sate koji su posljedica iživljavanja na profesorima pa su vas morali poslati van ili uputiti psihologu ili pedagogu.
Moram te citirati: „Znate, veliki broj radnika koji rade u privatnim poduzećima nema prava ni na kakav štrajk, jer bi se s njima postupalo potpuno drugačije, a svi jako dobro znamo i kako. Zaposlenje u, kako bi narod rekao, “državnoj firmi” je nebo i zemlja naspram rada u privatnim poduzećima.“ Mlada osobo, ovo je najtužnije što sam čula (da, ja sam žensko, zar nije u prosvjeti 95 % žena) u zadnjih 100 godina. Mlada osoba koja ne teži boljemu, nego se savija i poziva na još gore nego što je njoj. Molim te, prije nego li maturiraš nauči da kroz život ideš dignute glave. Nauči cijeniti sebe, svoje znanje, svoj rad. Stvari stoje drugačije: trebamo se boriti protiv nepravde; trebamo se boriti da svi budu plaćeni za svoj rad; trebamo se boriti za prava radnika i u privatnim firmama. Hajde, zečiću, neka matura bude obred inicijacije koji će od djeteta napraviti Čovjeka.
Najžalosnije mi je tvoje razmišljanje o školi na daljinu. Cijeli je svijet ušao u vir koji ga je povukao u mrak pandemije. Nismo očekivali, nismo bili spremni. Svakoga su dana vijesti bile sve crnje, brojke sve veće. Nismo mogli vjerovati da u jednom danu u jednoj državi umre 400 ljudi. Sutradan je to bilo 700 stvarnih ljudi s imenom i prezimenom, s obiteljima koje su ostale iza njih. Ili nisu? Cijele su obitelji u jednom danu umrle. Dok pišem, broj umrlih u SAD-u prešao je 1.000 u 24 sata. Mišu moj, jesi li se zapitao ima li koji od tvojih profesora nekoga u samoizolaciji? Ima li nekoga na respiratoru? Je li bio u zoni iz koje se regrutiraju oboljeli pa noću ne spava nego osluškuje svoje tijelo i čeka prve znakove bolesti? E, drago moje dijete, ovo je vrijeme kad se ne potežu teške teme. Budi strpljiv, čekaj da nesreća prođe. Kad se život vrati u normalne tokove, budi hrabar i bori se za sebe. Ukaži na propuste i ponudi rješenja. Ne poteži teme o kojima malo ili ništa ne znaš.
Trudi se nikoga ne vrijeđati. Budi kreativan. Svoj život učini ljepšim!
Želim ti svu sreću ovoga svijeta, zlato moje!
Sa svojim pismom možete nam se javiti preko naših društvenih mreža, Facebooka, Instagrama ili možete direktno na mail [email protected] poslati svoju priču. Rado ćemo ju pročitati i podijeliti s našim čitateljima!