Glazbeno obrazovanje u hrvatskim školama: Adekvatno ili vapi za promjenama?
Nastava glazbenog u hrvatskim školama započinje s prvim razredom osnovne škole. Učenici jedan sat tjedno uče osnove glazbene umjetnosti i glazbenog izražaja a kurikulumom je predviđeno pobuđivanje umjetničkog izričaja učenika uz kritičko promišljanje o naučenom. Prijedlogom kurikuluma iz 2016. godine u sklopu Cjelovite reforme, predstavljene su zamišljene promjene u izvođenju nastave za učenike i nastavnike.
Glazbeno pismo│foto: Pixabay
Učenici hrvatskih škola glazbeni pohađaju kroz cijelu osnovnu školu i on je obavezan predmet svih osam godina. To je u skladu s velikim brojem drugih država članica Europske unije, ali i šire. Manji broj njih status glazbenog mijenja na drugom stupnju obrazovanja (peti i viši razredi osnovnih škola) i tada ga države poput Irske i Nizozemske učine izbornim. Satnica glazbenog varira nešto više, a s jednim satom tjedno u Hrvatskoj, ona je u skladu s Njemačkom i Španjolskom.
Glazbeni u Hrvatskoj
Sami plan izvođenja nastave nerijetko je ostavljen nastavniku na izbor. Tako će nastavnici glazbene kulture u osnovnim školama Republike Hrvatske predmet proširiti sviranjem (izvođenjem) glazbe i pri tome se poslužiti Orffovim instrumentarijem, a koji se sastoji od jednostavnih udaraljka. Druga aktivnost po značaju u nastavi glazbe je slušanje glazbe i ona se prenosi i na srednjoškolsko obrazovanje, iako tamo postaje nešto kompleksnija. Treba spomenuti i zborove te odlaske na operne izvedbe kao česte izvannastavne aktivnosti kojima se nastoji dodatno približiti glazbu učenicima.
Osnove glazbene pismenosti kurikulumom se, ipak, nakon osnovne škole već podrazumijevaju i samo države koje postavljaju zahtjevnije ciljeve pred učenike u nastavi glazbenog (poput Irske i Mađarske), zahtijevaju više. Hrvatska, uz većinu europskih zemalja, ne spada u tu skupinu i očekivanja stavlja na poznavanje osnovnih sastavnica umjetnosti.
– U osnovnoj školi učenici pohađaju nastavu glazbene kulture koja je usmjerena na razvoj sklonosti prema kreativnom izrazu u obliku aktivnog muziciranja kroz pjesmu i ritamski pokret, složila se Ozana Bijelonjić, profesorica glazbene umjetnosti.
Dodaje kako se pristup glazbi u srednjim školama općih smjerova (što isključuje glazbene škole) znatno promijeni, stavljajući fokus na povijest glazbe kao umjetnosti, strukturom glazbenih djela i raspoznavanje njegovih sastavnica s naglaskom na razvoj kritičkog slušatelja glazbe. Ističe kako bi za kvalitetnije poznavanje glazbenog pisma i ostalih sastavnica bilo potrebno obrađivati materiju puno češće od jednog sata tjedno. To vrijedi za sve stupnjeve školovanja i uz kontinuirano učenje tog segmenta, što ipak prestaje upisivanjem u opće gimnazijske programe.
Što kažu bivši učenici?
Dojmovi o nastavi glazbenog razlikuju se, ali oko nekih pitanja se slažu.
– Nastavu glazbenog sam u osnovnoj školi doživjela veoma stresno jer je podrazumijevala pjevanje pred punim razredom i nekako smatram da stariji ni danas ne shvaćaju težinu toga. Srednjoškolsku nastavu glazbenog pamtim po štrebanju suhoparnih činjenica koje mi danas ne znače puno i mogu reći da mi je žao što se ne uči više zanimljivosti iz suvremene glazbe, nešto aktualno što bi i nakon maturiranja ostalo s nama, prisjeća se studentica Doris.
– Meni je nastava glazbenog tijekom osnovnoškolskog obrazovanja bila veoma zabavna, najviše zbog pjevanja i izvođenja glazbe. Očekivala sam stoga u srednjoj ozbiljnije učenje svega toga, a na kraju se sve svelo na bubanje karakteristika 8 izvedbi. Tužno je što se takve stvari moraju učiti napamet jer je teško dobiti osjećaj za skladbu na taj način. O notama se, naravno, ne uči ništa a i izvođenje glazbe se izostavlja, čime se propušta prilika razvijanja ritmičnosti koja može biti od koristi kasnije u životu bez obzira na to čime se odlučimo baviti, kaže studentica Nikolina.
Ovakva stajališta ne trebaju čuditi. U zaključku analize kurikuluma nastave glazbe Hrvatske i drugih zemalja iz 2013. godine, nastavnica glazbene kulture Zrinka Šimunović ističe kako bi za kvalitetniju obradu nastavnog plana i svih materijala predviđenih njime bilo potrebno posvetiti više vremena upravo području izvođenja glazbe, ili u potpunosti prepustiti taj aspekt izvannastavnim aktivnostima.
Popularnost takvih aktivnosti među učenicima generalno je niska, a isto vrijedi i za glazbenu umjetnost kao predmet koji se polaže na maturi. Godinu za godinom bilježi se najmanje izlazaka upravo na ispite glazbenog i etike. Dijelom se to može pripisati izbornom statusu koji ti ispiti imaju na maturi. Ipak, prilike popravljanja niske popularnosti nastavnica Šimunović vidi u uvođenju vrednovanja izvan granica same škole. Također, vrednovanje postignuća iz glazbene nastave u hrvatskim školama ocjenjuje kao nezadovoljavajuće. Predlaže primjer Finske i njihovog opisnog vrednovanja učenika.
Koliko je do sada učinjeno?
Najznačajnije promjene koje se tiču glazbene kulture i glazbene umjetnosti predstavljene su Cjelovitom kurikularnom reformom. Prijedlog reforme objavljen je početkom 2016. godine. Novosti su zamišljene za nastavnike, jednako kao i za učenike. Proširenjem dotadašnjeg dokumenta, novim se prijedlogom učenike želi učiti prepoznavanju i razumijevanju glazbe kao sastavnog dijela života. Želi im se kontekstualno predstaviti glazbu kao neizbježnu sastavnicu svjetskih kultura i pomoći u razumijevanju utjecaja modernih tehnologija na glazbu. Znan i pod kraticom IKT (informacijsko-komunikacijska tehnologija), ovim se konceptom učenike želi upoznati s računalnim programima za stvaranje i obradu glazbe. Uz glazbeni jezik, IKT tako čini drugi objedinjujući element prisutan u svim domenama predmeta Glazbene kulture i kasnije Glazbene umjetnosti. Planirane domene izvođenja nastave su:
- Slušanje i upoznavanje glazbe
- Izražavanje glazbom i uz glazbu
- Glazba u kontekstu
Važno je također napomenuti kako je novim prijedlogom stavljen naglasak na cjelogodišnje vrednovanje učenika, te planiranje sadržaja i aktivnosti prema osobnim interesima koje učenik pokazuje.
Trenutačno stanje s reformom ostaje većim dijelom nepoznanica
– Potrebno je naglasiti da reforma nije doživjela svoju evaluaciju i nadogradnju (uslijed promjena političke naravi) u koju bi bilo uključeno javno vrednovanje postojećih kurikularnih dokumenata od strane svih dionika sustava odgoja i obrazovanja (učenika, učitelja, roditelja, vanjskih suradnika, ministarstva…). Nakon toga bi uslijedile izmjene predmetnih kurikuluma, a taj bi se proces obnavljao svakih nekoliko godina. Na taj način imali bi razvojni, živi dokument koji bi se stalno usklađivao s potrebama svih dionika sustava, ali i društva u cjelini, pojašnjava Zrinka Šimunović.
Upravo evaluaciju nastavnica Šimunović izdvaja kao ključ uspjeha svake reforme. Smatra ju i sastavnim djelom reformskih procesa koji se planiraju i provode kroz etape, dulji niz godina. Upozorava kako su u slučaju Hrvatske ti procesi zastali a bez jasne evaluacije, nema niti jasne ideje o promjenama u školama i učionicama. Ne može se znati u kojoj su mjeri implementirane i kakve su rezultate one zapravo polučile.
