Što je žargon?
Hrvatska je zemlja tri narječja i više desetaka različitih izričaja. Nije uopće neobično da se stanovnik nekog otoka i Zagorac ili Istranin i Slavonac sporazumijevaju istovremeno i govorom i gestikulacijom. Kroz seriju tekstova donosimo osobitosti govora hrvatskih regija, a počet ćemo sa Zagrebom, kao zasebnim entitetom.
Od 11. stoljeća i personalne unije s Mađarskom, pa sve do 1991. godine, Hrvatska je bila u zajednici s jednom ili više država. Stoga su i u jezik pristizali utjecaji sa svih strana, koji su vidljivi i danas. Tako obalni dio zbog dugogodišnjih kontakata s Italijom, obiluje talijanizmima, dalmatinska Zagora i Slavonija turcizmima, dok se u sjevernom dijelu Hrvatske miješaju utjecaji germanizama i mađarizama. Uz lokalne govore karakteristične za svako područje dobiva se vrlo raznolika jezična slika.
Zagreb i kajkavština
Iako su mu Prigorje i Zagorje najbliže regije geografski, a time i jezično, zbog stalnog priljeva stanovništva, u Zagrebu je jezična zbilja vrlo kompleksna. Narječje u njemu je kajkavsko, te je osobito u razgovornom obliku, bogato riječima njemačkog podrijetla. Uz germanizme, iz Austro – Ugarske su u glavnom gradu opstali i neki hungarizmi. U Zagrebu postoji niz supkultura, čiji su žargonski govori veoma zastupljeni, te iz njih riječi često ulaze u standard. Mladi ljudi iz urbanih sredina su skupina koja uvelike utječe na promjene unutar jezika. Budući da su neopterećeni purizmom, a s druge strane nastoje se govorom razlikovati od ostalih starosnih skupina, te česta primjena vulgarizama unose posebnu dinamiku u jezična kretanja.
Osobitosti kajkavskog narječja
Kao i svaki od tri dijatekta koji egzistiraju u Hrvatskoj i kajkavski je dobio naziv prema upitno – odnosnoj zamjenici – kaj. Postoje znatne razlike u govoru ovim narječjem i standardnom izričaju, a neke ćemo navesti u nastavku.
Futur 1. kajkavci mijenjaju futurom 2., pa tako kažu umjesto doći ću, budem došao ili tipičnije bum došel, a s druge strane umjesto ako budem mogao, to ću napraviti, kažu ako ću moći, to ću napraviti. Vokativne nastavke rijetko uporabljuju, pa ne dozivaju ej Josipe, nego ej Josip. Karakteristika kajkavštine je i uporaba ekavice u ostvaraju jata, poput bel, smeh, dete, reka i slično.
Sibilarizacija se ne provodi u mnogim oblicima (junaki, duhi, vragi ), a perfektni oblik umjesto –ao, najčešće završava na –el (rekel, došel, pekel) ili –al (pripovedal, gledal). Još neke osobitosti su zamjena skupa –cr sa –čr, pa tako imamo (črn, črep, črvi), te –č i –ć baš ne razlikuju, nego se u govoru služe nekim međuoblikom.
Primjeri zagrebačkog govora i okolice
U razgovornom obliku zagrebačkog govora opstalo je mnoštvo njemačkih riječi. Većinom su vezane za kućanstvo, obrtništvo, automobilsku industriju i odjevne predmete. Neki od primjera su cajt – vrijeme, ziher – sigurno – cinker – doušnik, badić – kupaći kostim, pajzl – krčma, beštek – pribor za jelo, kuplung – kvačilo, getriba – mjenjač, treger – naramenica, štrafna – traka, birc – kavana, gostionica, kupleraj – javna kuća, drek – sranje, frajla – djevojka sumnjivog morala, šlape – papuče, špranca – predložak, šos – suknja.
Riječi mađarskog opstalo je nešto manje, mada je hrvatski sjever s Mađarskom u nekoj vrsti državne zajednice bio devet stoljeća. Izdvajamo hungarizme fićfirić – gizdelin, kicoš, faćuk – izvanbračno dijete, šogor – šurjak, zet, pandur – policajac, bitanga – ništarija, muzikaš – sajamski pjevač i svirač.
Neki od ostalih izraza u Zagrebu i okolici su cuga – piće, čube – usne, fiškal – odvjetnik, žicati – prositi, čvenk – spoj, šljam – društveni talog, pajcek – prase, picek – kokoš, furka – stil ponašanja, odijevanja, soma kuna – tisuću kuna, frkati – savijati.
Kod glagola, posebno je karakterističan prefiks – z, pa izdvajamo zmazati se – uprljati se, zbigecati se – srediti se, zibati se – njihati se.
