Govor srednjoškolca posramio čitavu regiju: Laž je da je ‘šutnja zlato’
Prošle godine srednjoškolci u susjednoj nam Bosni i Hercegovini pobunili su se protiv osnivanja ‘dvije škole pod jednim krovom’, koja bi ih razdvajala po nacionalnoj osnovi. Iako su već prosvjedovali protiv toga, tamošnje Ministarstvo donijelo je odluku kako će škola biti utemeljena. No, mladi Jajčani u svojoj borbi ne posustaju, a jedan od pokretača pobune, Nikola Rimac, na konferenciji povodom volonterskog dana u Jajcu održao je govor koji će i narod i političari dugo pamtiti.
Izvor fotografije: Elvir Padalović/portal Buka
Govor srednjoškolca Nikolasa Rimca, o svemu što ga tišti u BiH i u njegovom rodnom gradu objavljen je na portalu Buka, a mi vam ga, uz dozvolu, prenosimo u cijelosti.
Dobar dan prije svega,
Izreka ‘šutnja je zlato’ je apsolutno bezveze i nije istina. Istina je da svaka riječ nosi posljedice, ali i svaka šutnja. Mi smo prošle godine pokazali da šutnja nije zlatna. Već da je riječ i najmoćnije i najslabije oružje.
Evo na početku svi ti učenici, koji se skupili su imali jedan zajednički cilj, to jest da uspijemo u ovom svemu. Da spriječimo tu podjelu. No evo, tijekom tog rada i tog volontiranja i tog toplog rada kojeg smo činili ove godine i prošle godine, saznali smo odmah da smo mi u startu pobijedili. Nije bitan kraj, uspjeh, početak, već ta linija između, dakle taj rad, sve te akcije, interakcije i reakcije, i to je nešto predivno.
Vidimo da smo ostavili utisak na mnogo studenata, učenika, profesora i roditelja, to je nešto za što se stvarno vrijedilo boriti. Znači na nekoga ostaviti dojam da mogu nešto promijeniti. Ovo je stvarno teška zemlja. 0,05 % novca iz državnog budžeta se ulaže u edukaciju, što je stvarno žalosno. Političari edukaciju ne shvataju ozbiljno. Evo ja sad ispred sebe ne vidim cure, momke, ženske, muškarce, žene, načelnika, prevoditelje, ambasadora, ja ispred sebe vidim ljudska bića, ali onu istinitu definiciju ljudskih bića, ne neku neutralnu definiciju ljudskih bića koja je emocionalno, čas hoće čas neće.
Ja vidim ljude koji mogu donijeti promjenu. I sad na ovom sastanku vidim da ste vi već donijeli promjenu. Možda ne izvan ove prostorije, ali u meni ste donijeli promjenu , jer cijelo ovo vrijeme sam sumnjao i u sebe, i u ljude oko sebe. Ali sad sam shvatio, i par dana od jedne djevojke.
Saznao sam da ima nade. Ne samo za nas, već i za cijeli ljudski rod, da zajedno možemo nešto promijeniti. Ovi ljudi u VIP loži (učenici-učesnici konferencije, u zadnjim klupama, op. E.P.), su postali moja obitelj, netko koga volim, nemojte mi zamjeriti ali stvarno vidim tu promjenu, koju smo donijeli. Vidi se i osjeti se. Donijeli ste promjenu atmosfere u našoj školi, prvi put u povijesti Jajca, je jedna škola prestala biti monotona. I to je za pohvalu. Ljude koje sam znao, su mi postali još bliži. Ljude koje sam tek upoznao sam zavolio. Neke čak i više.
Šalu i osjećaje na stranu, od početka smo krenuli grubo, divlje, neiskusno. I poslije smo dobili podršku OSCE-a i vas gdine gradonačelniče. Zasigurno se svi mi, ja i moje kolege, držimo one stare latinske poslovice ‘Acta non verba’. Mi stvarno tražimo djela a ne riječi. Ali sa druge strane, bolje imati nekog uz sebe ‘ko je srcem uz nas nego nekog ‘ko zna da smo u pravu a da nas ne podržava. Ali opet, djela su ono što mi tražimo. Ja sam naučen od od okolnosti kroz koje smo prošli, da samo vidim dobro u čovjeku, u osobi. Ono ostalo maknem od sebe, jer je bezveze. Stvarno vidim taj potencijal vas sviju kao pojedinaca, tu moć da nešto promijenite.
Mi smo ovakvi nikakvi počeli i evo dokle smo došli. Pogledajte te divne ljude. Prije sam bio izoliran od vanjskog svijeta i baš je ovo primjer tog prihvaćanja i socijaliziranja. Mi svi imamo jedan zajednički cilj, a to je da nešto promijenimo i stvarno mi je drago da ste i dalje sa nama. Bilo bi mi drago da makar jednu od ideja ostvarimo zajedno.
Hvala Vam puno…
