Grace Heal High School – bez struje, vrata i prozora u ovoj školi do nade putuju najsiromašnija kenijska djeca
Kao dio volonterskog tima udruge Plavi Anđeo ovog ljeta imao sam priliku posjetiti Grace Heal High School u kenijskom gradiću Kitaleu i predavati u njoj. Srednja je to škola u kojoj se besplatno obrazuju neki od najsiromašnijih srednjoškolaca u ovoj afričkoj zemlji. Ovo je njihova priča.
Kennedy, 16-godišnji Turkana (kenijsko pleme), svako se jutro budi u pet sati. Ako ima, skuha sebi čaj. Ako nema, sjedne i čita. Tih sat vremena do svitanja često je jedini period u kojem može učiti. Odjene bijelu košulju, već pohabanu od korištenja i crne hlače, a cipele uzme u ruku. Čeka ga višesatno pješačenje jer je njegov dom udaljen osam kilometara od Matisija, siromaške četvrti kenijskog gradića Kitalea. Kennedy je siroče. Rano je ostao bez oca, a majka sama vodi brigu o njegovih petero braće i sestara. Vikendom izbija panjeve i siječe drva na imanjima bogatijih sugrađana kako bi zaradio nekoliko dolara za hranu. Cipele često nosi u ruci jer su jedine koje posjeduje, a u školi ih mora imati. Ako se pokidaju nema otkud kupiti nove.
Kitale, Kenija - gdje i što
– Jednog dana bit ću građevinski inženjer, ako mi Bog da. A onda ću pomoći svojoj zemlji da omogući Kenijcima da ne žive u bijedi i svojoj obitelji također, kaže sanjareći ovaj mladić.
Šesnaestogodišnji Kennedy je jedan od 30 učenika Grace Heal High Schoola u Matisiju. Dom je to i jedina nada djeci koja su zapela na dnu društvenog poretka jedne od siromašnijih svjetskih država.
U paklu siromaštva iz blata nikne škola u koju vrijedi pješačiti
Matisi je nelijepo mjesto. Ispred kućica od blata i kravlje balege igraju se gola djeca, prostitutke se nude prolaznicima, kukuruz se suši na plahtama. Vozači tuk tukova (taksi trokolica) izbjegavaju ovo mjesto, a pika pika taksisti (motoristi) tuku gadnu maržu. Svaka treća kuća destilerija je alkohola od šećerne trske, homemade ruma koji uzima vid, a za njega se može uzeti 20 litara za 40 kuna. ‘Djeca ulice‘ snifaju ljepilo da ne osjete glad. Za kišnih dana smrad je nesnosan. Blato, izmetine i alkoholni nusproizvod grozna su kombinacija. Za sunčanih dana još je gore.
Na takvom mjestu niknula je škola koja daje nadu i do koje kako Kennedy kaže ‘vrijedi pješačiti satima’. Niknulo je mjesto na kojem su profesori volonteri, djeca je ne plaćaju jer nemaju otkud, a ravnatelj radi kao učitelj u drugoj školi i diže kredite kako bi mogao financirati Grace Heal High School.
Kao i godinama prije, 2011. u Matisiju je mnogo djece odustalo od daljnjeg obrazovanja jer roditelji nisu mogli plaćati školarine. Pastor i današnji direktor Grace Heal High Schoola Kepha Khaunya potaknut vlastitim teškim djetinjstvom i još težim putem do obrazovanja zajedno s nekolicinom prijatelja iz profesorske struke tog je ljeta odlučio je promijeniti stvari na bolje.
– Bilo mi je žao djece. Pričao sam s par profesora da im pokušamo pomoći. Od sedmero učenika koji su pohađali instrukcije kod nas dvoje ih je upisalo fakultet (uz pomoć države) što je bilo iznenađujuće. Sljedeći semestar se pojavilo gotovo stotinu djece no mi im nismo mogli pomoći jer nismo imali prostora. Imao sam posao pa sam digao kredit. Kupio nešto namještaja i iznajmio zemljište na kojem je škola, ispričao je u svome uredu ravnatelj Khaunya dok su učenici u susjednoj prostoriji kuhali nešto graha s kukuruzom za ručak.
Država zarađuje na djeci s ulice
Hrabrim, neki bi rekli ludim, potezom ovog dobrog čovjeka počela je priča Grace Heal High Schoola. Usprkos uspješnim prvim koracima, mister Kepha, kako ga učenici zovu, svakog dana nailazi na niz prepreka. Najveći izazov su kao što se može pretpostaviti, financije. Često se sve pribavlja, kako bi rekli stariji Dalmatinci, ‘s jednog lakta’ – onog njegovog – a ni država mu ne ide na ruku. Svakodnevne troškove se nekako i pokrije, no prije nekoliko dana propast se nadvila na ovu instituciju. Država je, naime, poslala inspekciju koja je suspendirala postojeću jednogodišnju licencu te školi naložila pribavljanje tri tisuće dolara za trajnu dozvolu.
S ulice u školske klupe
– Imamo veliki mjesečni najam. treba izdvojiti 9 400 šilinga odnosno 120 dolara mjesečno. Također treba platiti i profesorima prijevoz i obrok iako su inače volonteri. Borimo se, tražimo domaće i strane sponzore, ali je teško. Domaći sponzori neće sponzorirati školu kojoj je potrebno već će radije dati novac nekoj bogatoj. Jednostavno, boje se da se nećemo izvući. Tako to ovdje ide, ali mi ne odustajemo, kaže nam ravnatelj.
Profesori traže posao pa ostanu volontirati dirnuti pričom
S nedostatkom novca povezani su i drugi problemi. Tako je prilično teško pronaći profesore koji bi predavali u školi poput njegove. Teško je ljudima volontirati pogotovo kada su i sami gladni kruha no ipak se nađe dobrih ljudi koji su svoje znanje spremni staviti na raspolaganje onima kojima to najviše treba.
– Ljudi dođu tražeći posao, a onda im objasnim situaciju i neki od njih jednostavno pristanu predavati neko vrijeme za transport. Mnogi od njih još su studenti koje je dirnula ova priča, priča ove djece ovdje, otkriva nam.
Trenutno u školi radi šest profesora koji predaju 15-ak predmeta. Učenika je nešto više od trideset podijeljeno u četiri razreda, a desetak učenika živi u školi. Usprkos katastrofalnim uvjetima i svakodnevnom plesu po žici učenici vjeruju da je kvaliteta obrazovanja dobra.
– Svi su učitelji volonteri no kvaliteta obrazovanja je vrlo visoka. Učitelji se trude i daju sve od sebe da nam pokažu sve što znaju. Kada se družimo s učenicima iz drugih škola vidimo da imamo znanje koje je podjednako njihovome, a ponekad i bolje. Radimo teško usprkos tome što nemamo ništa, priča mi Felix, 22-godišnjak koji je zbog nesretnog spleta okolnosti tek ove godine dosegao treći razred srednje škole, dodavši kako je problema puno, no i takva škola je bolja od nikakve.
Galerija 6 Fotografija
Otvori
– Škola je u vrijeme kada sam došao bila nešto drugačija. Mi, koji živimo u domu spavali smo na podu. Nismo imali prave ležajeve već samo deke koje su bile na tlu. Bilo je često hladno, vlažno i nerijetko smo dijelili jedan ležaj. Danas je situacija nešto bolja. Sada nam je najveći problem nedostatak osnovnih potrepština i infrastrukture. Nedostaje knjiga, bilježnica, radnih bilježnica za profesore, a nemamo ni atlase ili karte. Laboratorij za fiziku i kemiju neću ni spominjati. Jednom mjesečno odlazimo u 8 kilometara udaljenu osnovnu školu na vježbe iz kemije. Nema svjetla, ne možemo učiti u domu tijekom večeri. Ponekad sjedimo ispred trgovine i učimo uz pomoć javne rasvjete, nastavlja mladić povremeno utišavajući kolege u susjednom razredu odijeljenog tankim limom.
Bez ove škole nisam imao i nemam budućnost
U neobaveznom razgovoru, i Felix i njegov kolega s početka priče, Kennedy otkrili su nam kako je školarina oko 15 tisuća šilinga (nešto manje od 200 dolara, a sa smještajem u školi oko 300) no da je nikad nitko nije poslao kući jer je nisu platili. Nakon svega ovoga, htio sam izgasiti diktafon, no Felix me uhvatio za ruku kako bi dodao nešto za kraj.
– Jako je lijepo imati učitelje koji su spremni doći i predavati, učiti i nas bez obzira što ništa nisu plaćeni. Daju sve od sebe i na taj način i nas tjeraju da dajemo više. Ja sam prestao s obrazovanjem nakon osnovne. Roditelji su mi se razveli, otac ponovno oženio, maćeha me zlostavljala. Pobjegao sam od kuće. Više od godinu i pol sam živio na ulicama Nairobija. Upao sam loše društvo i bavio se stvarno ružnim stvarima. Bio sam bandit, gangster, kako se to kaže. Iz Nairobija sam naposljetku pobjegao pred policijom i došao majci. Tražio sam način da zaradim da skupim nešto novca i nisam birao poslove. Bio sam na dnu. Ravnatelj i učitelji su za mene napravili jako puno. Bez ove škole nisam imao i nemam budućnost, ustvrdi naposljetku i isključi diktafon.
Kako Felix tako i njegove kolege bez škole osuđeni su na propast. Takva je stvarnost u Matisiju.
Svi zainteresirani za pomoć Grace Heal High School mogu se javiti autoru članka na mail [email protected]
