HKO ima šanse poboljšati obrazovanje, ali i doživjeti sudbinu Bolonje
Nakon jučerašnje rasprave ‘Što će Hrvatskoj trebati 2030.?‘, danas je u sklopu konferencije ‘Hrvatski kvalifikacijski okvir: Znanje i kretivnost’ Nacionalno vijeće za razvoj ljudskih potencijala organiziralo panel raspravu pod nazivom ‘Je li HKO odgovaraući alat za ostvarenje vizije relevantnog i kvalitetnog obrazovanja ili još jedna u nizu birokratskih reformi?’
foto: Anton Mezulić | www.srednja.hr
Uvodnu riječ imala je moderatorica rasprave Ana Tecilazić Goršić te se za početak osvrnula na jučerašnju panel raspravu zaključivši kako je naš najveći problem opisanje nužnim promjenama.
– Cilj HKO-a je dolazak radosnih učenika u školu i radosnih studenata na fakultet gdje ih dočekuju radosni profesori, izjavila je prije same rasprave.
U raspravi su svoja stajališta iznijeli stručnjaci iz područja obrazovanja ukazavši na pozitivne strane HKO-a, ali i na moguće prepreke u ostvarivanju zacrtanih planova.
‘HKO je instrument entuzijasta i kreativaca, ne državni projekt’
HKO fakultativno nudi školama svoje projekte i kurikulme kojih je čak 26, što znači da trenutno škole mogu same birati provoditi programe HKO-a ili ne. Ono što HKO nudi i što ističu jest standardizacija kvalifikacije koja bi značila određenu kvalitetu nakon završenog srednjoškolskog ili visokoškolskog obrazovanja. Ružica Beljo Lučić, pomoćnica ministra za visoko obrazovanje u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, istaknula je zašto nam je toliko nužan kvalifikacijski standard, navodeći kako Hrvatska od 2007. godine ne provodi nostrifikaciju diploma.
Agencija za odgoj i obrazovanje strane diplome ne priznaje, no poslodavci ih uvažavaju, što ne znači nužno da su one u skladu s postojećim standardima kvalitete koji u Hrvatskoj postoje.
‘Ishodovno orijentirani obrazovni programi jamče brže i uspješnije zapošljavanje’
Standardizacija kvalifikacija u prijevodu znači da je HKO, odnosno njihov kurikulum, orijentiran na znanje, stupanj kompetencija i vještina koje će pojedinac imati na kraju nekog obrazovnog programa. Tu je dakle naglasak na onome što je rezultat učenja, a ne na načinu učenja. S takvim je ciljevima najteže mijenjati sveučilišta, jer su oni bazirani na kontrolu inputa, ističe Vlasta Vizek Vidović, savjetnica u Institutu za društvena istraživanja.
Ono na što su često skretali pažnju jest praksa u strukovnim školama, koje bi po programu HKO-a trebalo biti puno više. Josipa Jutt Ferlan, inače direktorica međunarodnog hotelskog poduzeća, iz prve je ruke objasnila važnost profesora iz realnih sektora, kazavši kako se upravo njihov rad najviše pamti u životu strukovnjaka.
– Moja želja je da u obrazovanju sudjeluje struka u praksu, navodi Ferlan, a po tome bi profesori u srednjim strukovnim školama trebali biti poduzetnici s mentorskim vještinama.
Ferlan je također istaknula kako HKO ne smije ostati zatvorena zajednica entuzijasta koji su ga i stvorili, već se mora širiti – mora se učiniti analiza činjenica kako bi se vidjelo koji je sljedeći korak.
‘HKO je dobro administrativno složen, ali sadržajno problematičan’
Jedna od negativnih stavki, ne toliko HKO-a koliko možda ljudi koji ga provode, jest nesustavna provedba posla što uzrokuje difuziju ideja zbog nekompetetnih ljudi na određenim pozicijama. Taj nedostatak eksperata za provedbu projekata je prof. dr. sc. Vlasta lijepo opisala rekavši kako ‘u Hrvatskoj svatko misli da zna više od onoga koji zapravo zna’.
Profesor Medicinskog fakulteta i rektor Sveučilišta u Rijeci, Pero Lučin, jedini je skrenuo pozornost s veze učenja i tržišta rada na same učenike.
– Uloga visokog obrazovanja je doprinos osobom razvoju, društvenoj uključenosti, pa tek onda tržištu rada, navodi Lučin.
Osim problema nedostatka stručnih ljudi, istaknuo je kako je u obrazovanje potrebno uložiti, a Hrvatska to nije spremna učiniti. Iako se svi ufaju u fondove iz Europske unije, prečesto smo vidjeli scenarij u kojem to ostaju samo puste želje i pozdravi.
‘HKO kao pokušaj uvođenja reda u Bolonjski proces’
Govoreći o negativnim stranama HKO-a, Lučin se dotaknuo Bolonjskog procesa, bolne točke hrvatskog visokoobrazovnog sustava. Od jedanaest godina koliko Bolonja postoji, sedam se godina još uvijek navodila Srednja stručna sprema ili Visoka stručna sprema kao ishod obrazovanja, a ne prvostupnik ili magistar. U tim mu se primjedbama pridružio i prof. dr. sc. Leonardo Marušić, kroz šalu govoreći kako se Bolonjom ukinuo elitizam visokoobrazovnog sustava.
U svakoj šali je i ponešto istine, pa je tako činjenica da je nekada bila stvar statusa otići na studij ili predavati. Danas na studij odlaze gotovo svi, što znači da je samim time više i profesora, više zanimanja, a i ruku na srce, tržište rada već neko vrijeme nije ograničeno samo na Hrvatsku. Tu se Lučin i Marušić razilaze u mišljenjima, jer Maršić navodi kako je upravo iz tih razloga potrebna fleksibilnost i mobilnost, koju bi omogućio upravo HKO, budući da on daje osnovu priznavanja cjeloživotnog, neformalnog i informalnog učenja.
Što s gimnazijalcima i ekonomistima?
Budući da se kroz cijelu raspravu najviše referiralo na strukovne škole i visokoobrazovne ustanove, na kraju smo upitali što je s prenatrpanim rasporedima gimnazijalaca i neskladu teorije i prakse u ekonomskim školama. Kao odgovor su nam uputili dvije ključne riječi: kurikularna reforma. Očito je da se HKO bazirao samo na određenim obrazovnim sustavima, a ne na svima kako navode, te da će se za reformu gimnazija i ekonomskih škola, na primjer uvođenjem veće izbornosti, morati pobrnuti Cjelovita kurikularna reforma.
Iako su ostavili svakome ponaosob da donese vlastiti sud o HKO-u, Marušić je vrlo lijepo i poetično sročio sve što se ima za reći: Nadajmo se da smo na dobrom putu.
