Naime, to je stav u koji dolazi od strane mlade populacije maturanata. U nedavno provedenom istraživanju Gonga i Fakulteta političkih znanosti, o političkoj pismenosti mladih, došlo se do zapanjujućih podataka u pitanju izražene homofobije kod mladih.
Tako 46% navedene populacije smatra homoseksualnost nekom vrstom bolesti, dok ih čak 2/3 tvrdi da bi zabranilo javno istupanje homoseksualnim osobama. Opravdavaju to činjenicom da loše utječu na mlade te da bi svoje seksualne sklonosti trebali sačuvati u okviru privatne sfere.
Mladi su oduvijek bili sinonim za pokretanje revolucija, čuvanje ljudskih prava, okretanja ka nekim novim slobodnijim svjetonazorima u čemu je i ležala najveća prednost mladih kao takvih. Oni su ti koji mijenjaju društvo, na njima svijet ostaje, stoga, možemo li se zapitati jesu li današnji mladi zakazali?
Za komentar smo se obratili upravo onima na koje istraživanje direktno utječe,a to je LGBTQ zajednica te smo razgovarali s predstavnicima Lezbijske udruge Kontra.
Iako rezultati za njih nisu neočekivani, ipak ih iznenađuje tako velika brojka onih koji izražavaju homofobne stavove. Kao jedan od najvećih krivaca izdvajaju naš edukativni sustav.
Naime, tvrde kako mladi takve stavove većinom crpe iz onoga što uče u školama,a zatim i od nauke roditelja. Udžbenici su rađeni na način koji jasno proklamira jedno viđenje seksualnosti. U knjigama iz povijesti rijetko se i neznatno spominju pitanja borbe za ljudska prava.
Sanda iz Kontre ističe:˝U principu se kratko spomene da su se žene izborile za svoja prava i na tome sve ostane. Kada se govori o obitelji i vezama u udžbenicima, uvijek se spominju heteroseksualni parovi , to je jedina opcija. Najrigidniji stav imaju udžbenici za vjeronauk.”
Također ,smatraju da su veliku ulogu odigrali i mediji koji često daju površnu i jednoličnu sliku same zajednice.
„Ako se izvještava o Prideu, teži se senzacionalizmu. Važno je uvrstiti sliku poljupca i prikazati cirkus, a malo se izvještava o samoj biti Pridea, njegovoj političkoj poruci- borbi za jednakost, protiv diskriminacije, protiv nasilja.“
U samom istraživanju, upravo je javno istupanje najlošije ocijenjeno, a samim time i Pride kao takav,stoga nas je zanimalo što Pride uopće predstavlja za LGBTQ zajednicu te zašto je još uvijek tabu?
˝Za nas je Pride normalan građanski skup, oblik protesta. Svatko u ovoj državi može izražavati svoj stav putem javnog okupljanja: branitelji, radnici… Svatko može zahtjevati svoja prava pa tako i mi. Jednako plaćamo porez ovoj državi kao i svi, dakle možemo i izraziti naše mišljenje. Često nam se kritizira korištenje osiguranja,policije, no zar skup za ljudska prava nije vrijedan toga? Ista procedura vrijedi i za nogometne utakmice, stoga zašto ne bi, i posebice za ljudska prava, bilo primijenjeno isto?˝
Tvrde da se teži određenom koketiranju temom. U potrazi za raznolikošću sadržaja , natjecanja među medijima da budu drugačiji, često se okreću razgovoru u LGBTQ zajednici bez onog jedinstvenog cilja- upozoravanja na problem nejednakosti. Cilj im je etiketiranje i izdvajanje pojedinaca te na takav način stvaranje stereotipa.
Na upit koliko su ti stereotipi zapravo utemeljeni odgovaraju da nemaju nikakvu osnovu te da je to samo jedan u nizu primjera generalizacije.
„Promiskuitetnost je jednako zastupljena i kod heteroseksualnih i homoseksualnih parova. Sve je zapravo individualno“, kaže nam Sandra.
O etiketiranju lezbijki kao „muškobanjastih“ odgovaraju: “ Društvo stvara idealnu sliku žene, određenu verziju kako bi lijepa žena trebala izgledati. S druge strane stavljaju lezbijke kao primjer različitosti stoga im se stavlja i spomenuta etiketa. ˝
Već je poznato da su žene uvijek imale manje povlašten položaj u društvu izložene stalnim pritiscima.
No s tim problemima se ne suočavaju same pripadnice heteroseksualnog opredjeljenja ,naime unutar LGBTQ zajednice, lezbijke također,samim time što su pripadnice ženskog spola bivaju manje vidljive u medijima.
„Obično kada se u medijima spominje homoseksualnost, možemo vidjeti slike dvaju muškarca upravo zbog toga što su oni kao par shvaćeni ozbiljnije (to je ujedno i veći tabu),a to je ono što je privlačno za medijsku industriju. Čak i u serijama i filmovima češće vidimo isticanje muških parova dok se lezbijski odnosi više stavljaju u kontekst nekakvih faza ili puke zabave za heteroseksualne muškarce.˝
“Na shvacanje gej muških parova kao tabua referiramo se na fizičko nasilje nad njima, češće doživljavaju takvo nasilje jer su doživljeni kao prijetnja u društvu. “
Ipak , zaključuju kako se u odnosu na prijašnja vremena, od prvog Pridea,2002., viđenje društva ipak bitno promijenilo. Veća je spremnost da se priča o takvim temama, veća vidljivost, veći broj udruga. Društvo se polako otvara.
„Ljudi ne bi smjeli živjeti u svoja četiri zida, time impliciraju da je njihovo ponašanje loše. Poručujemo svima, a posebice mladima da ne osuđuju druge, da razmišljaju individualno i nauče prihvaćati različitosti. Možda je netko tko je njima drag, gej ili lezbijka, ako izražavaju negativan stav, mogu povrijediti nekoga. I riječi su nasilje.“
Postoji li bolji dan od Valentinova da učinimo isto? Na kraju krajeva, ljubav je ono što i povezuje sve nas, heteroseksualne ili homoseksualne.
Kontra poručuje: „Koga ćeš voljeti ,ne može štetiti nikome.“
Što vi mislite o tome?
