Prije okruglih 10 godina, bila sam prilično zbunjena učenica 2. razreda II. zagrebačke gimnazije. U jednom trenutku te, za mene konfuzne, školske godine, iznimno ozbiljno najavili su nam PISA testiranje. Rekli su nam tada da se radi o nešto drugačijem testu od onih koje pišemo u školi. Ako me pamćenje dobro služi, naznačili su nam da ćemo u tom testiranju morati pokazati primjenu usvojenog znanja iz određenih predmeta. Tu je počela moja agonija. #HrvatskaMozeBoljeOdMene
foto: Ivan Božić|srednja.hr
Kriste mi-le-ni, pomislila sam u tom trenutku, manja od makova zrna, kližući na školskoj stolici sve niže u očaj od same pomisli da bi mogli izabrati baš mene za to testiranje.
‘Kakva sad primjena znanja, kakva vražja PISA, znam jedino za onu talijansku Pisu, kosi toranj i što se mene tiče, ostanimo na tome, okej?’, tutnjalo mi je u glavi od prepirke s imaginarnim neprijateljima u vidu škole, profesorice koja nam je priopćila sretnu vijest pa sve do nekog gada koji je prokleto istraživanje osmislio i dopustio da dođe do Križanićeve 4.
Nakon prvotnog bijesa, šoka i klizanja sve niže u stolici, retorika u mojoj glavi primirila se. Sve 5, nek uzmu nekog od genijalaca iz razreda, ja izbjegnem ovaj sramotni metak i svi zadovoljni idemo kući pjevajući. Inače, moj je razred tijekom sve četiri godine, prema ocjenama, bio najuspješniji u generaciji, što je meni, dozlaboga prosječnoj učenici, vrlo često išlo na živce. Ono, pustite me da trunem u svojoj prosječnosti, nemojte mi nabijati luđački tempo u rješavanju matematičkih zadataka i trljati mi komplekse na nos jer fakat ne znam objasniti neku teoriju iz fizike. Da vam iskreno kažem, pokušala sam se ovoga trena sjetiti neke teorije iz fizike koju bi, čisto primjera radi, navela u prethodnoj rečenici, ali – banana! Nakon ukupno šest godina koliko sam fiziku slušala u osnovnoj i srednjoj, ne mogu se sjetiti nijedne. Pada mi na pamet drugi Njutnov zakon, mislim da je to bilo nešto bitno…jel ima to veze s gravitacijom…akademik Paar na aparatima… Nevermind.
Dora 1 : 0 Škola
Vratimo se na ono moje grozničavo stanje uma i strah od potencijalnog odlaska na izbor za Miss neznanja. Na PISA-u. Red je da vam objasnim svoj vrlo upitan, sulud tijek misli kojem se okidač krio u najavi famoznog testiranja.
Odlazimo još malo dalje, u 2001. godinu. Prvi su tjedni nastave u mom 5. razredu osnovne. Između novih predmeta koje dobivaju ‘stariji’ klinci, prvi put susrećem se s geografijom. Profesor nam je nakon jednog od prvih susreta zadao da do sljedećeg naučimo razliku između geoida i sferoida. Osnove osnova o Zemlji. Još uvijek uzorna učenica, uzimam udžbenik i čitam definiciju geoida, zatim i sferoida. Čitam ih opet i opet i opet…i ne mogu reći da išta razumijem. Lagano me hvata panika, do sutra to moramo znati pa zaključujem da je najbolje da ja to fino naučim napamet. Samo nek profesor ne pita za dodatna pojašnjenja i zadovoljno spremam prvu pobjedu protiv škole u džep. Nabiflala sam ja to nekako, profesor je sutradan pitao, ja sam zadovoljno otpjevala definicije i to je bilo to. Nisu bila potrebna pojašnjenja, daj definiciju i kvit smo! Bio je to moj prvi susret sa štrebanjem.
Kako bilo, danas nemam pojma što je geoid, a što sferoid i koja je među njima razlika. No, to je i poanta učenja napamet; naštrebaš, otpjevaš i sljedeće sekunde zaboraviš. Živjelo štrebanje!
Obrazac je, dakle, utvrđen u petom osnovne. Kada bih god došla do nečeg meni apstraktnog u gradivu, a što nisam shvatila na nastavi, okretala sam se štrebanju. I funkcioniralo je, bilo je tu jako lijepih ocjena, što iz pismenih, što iz usmenih testova.
Totalni zajeb obrazovanja i života koji je došao poslije
Što se tiče matematike, ja totalno anti-matematičarski tip, čak sam imala svojih blistavih trenutaka, znala sam rješavati te zadatke – imaš formulu, prema njoj rješavaš. To je to! Zajebi su bili u problemskim zadacima u kojima je trebalo misliti i primijeniti neko znanje, povezati nešto otprije s onime što te se pita ili, nedajbože, s nekim novim gradivom.
Ne sjećam se točno kada, ali nekada tijekom školovanja, iz matematike smo učili računanje postotaka. I za to je postojala neka formula. Naučila sam ja nju, zadovoljavajuće riješila test u kojem se to tražilo od mene i – formulu zaboravila, bez primisli o praktičnoj primjeni. I tako smo, mnogo godina kasnije, došli do ovoga:
Ja sam Dora, imam skoro 27 godina i imam problema s računanjem postotaka.
…
…samo polako probavite podatak…
…
Okej, vjerojatno se sada pitate kako jedna žena, vjerojatno sklona kupovini, a posebno kupovini na sniženjima, s time ima problema. E da, i ja se to pitam. Znate ono kad je došao H&M i kad su na sniženu robu krenuli stavljati točan sniženi iznos, a ne postotak? Bio je to jedan od sretnijih dana za idiota poput mene. I sve idiote all around! (Btw, nije baš utješno, ali bez problema znam izračunati kad je sniženje 50%.)
Sad kad sam na valu priznanja – bam, ni dan danas ne znam što su dionice. Znam da imaju neke veze s vlasničkim udjelima i da su to vrijednosni papiri i…to je u biti sve. Mama i sestra, obje ekonomistice, u nebrojeno navrata trudile su se zdravoseljački mi objasniti što su dionice. Na kraju se sve uvijek svelo na moje pitanje – dobro cure, koliko onda ukupno ima u nekoj firmi tih dionica i koliko je to tih vrijednosnih papira?
Sve u svemu, banka čiji sam korisnik niti ne sluti što bi mogla raditi od mene. Zasad smo u korektnim odnosima jer jedini zakon koji razumijem u slučaju banke svodi se na to da nikak ne bu dobro ako ispred iznosa na računu stoji minus. Poštujem taj zakon i banka i ja smo si skroz okej.
Što s nekim novim klincima, frendovim, mojim, tvojim i klincima tvojih klinaca?
Da ne ispadne da sam totalni luzer, u školi sam obožavala, razumjela i znala gramatiku hrvatskog jezika i znam ju i dan-danas. Voljela sam i volim čitati, pisati, dodatno istraživati teme koje me zanimaju…zato valjda volim i novinarstvo. No, iz trenutačne, pomalo sramotne perspektive nakon svih onih priznanja, pitam se – zašto me:
a) nitko nikada nije u školi naučio kako se uči,
b) zašto onda i kad sam nešto učila (čitaj: biflala) nisam to znala primijeniti u nekim problemskim, životnim zadacima, ne nužno matematičkim?
Imajte na umu da u mojim začecima štrebanja nije još bilo smartphonea i društvenih mreža. U povojima su bile tek SMS poruke i tek smo se učili nabadati ih na onim ciglama. Dakle, mogla sam neometano štrebati do mile volje. Zabrinjava me kad pomislim da i danas postoje klinci koji se s nekim gradivom muče, jer ga ne razumiju, no u njihovim pokušajima učenja ometaju ih notificationi s pet različitih društvenih mreža, minimalno tri aplikacije za instant messaging i tako unedogled. Upravo je zato danas, više no ikad, potrebno na vrijeme naučiti djecu kako se uči, kako se kontrolira proces učenja i kako se koncentrira isključivo na učenje.
1. lipnja ove godine i ja sam čekala tramvaj na zagrebačkom glavnom Trgu, iz jednog jednostavnog razloga. Znate one ‘ostati ili otići’ razgovore, iznimno aktualne u Hrvatskoj? U tim razgovorima već godinama slijepo i možda donkihotovski tupim kako treba ostati i pokušati se potruditi napraviti bolju budućnost za neku našu, buduću djecu. Ali, ako ostajem i radim najbolje što znam za bolju budućnost nekih svojih budućih klinaca, onda zahtijevam da jednoga dana imaju bolje obrazovanje od onoga kakvo sam imala ja.
Onima nekima gore, nedodirljivima u odijelima, koji vole misliti da smo feštali dok smo čekali tramvaj 1.6. i koji su na najnovije PISA rezultate vjerojatno s podsmjehom odmahnuli rukom, od srca savjetujem sljedeće:
Dozvolite napredne promjene u našoj školi – Hrvatska fakat može bolje od Dore!
P.S. One kobne 2006. ipak me nisu podvrgnuli PISA-i koja nije u Italiji. Naime, 2006., u vrijeme provođenja testiranja, već sam imala 16 godina. Kako se istraživanje provodi na 15-godišnjacima, zaobišli su me. Od srca sam se divila hrabrim kolegama iz razreda koji su pristupili testiranju i – preživjeli.
Ako želiš podijeliti svoju priču o zajebu u obrazovanju, pošalji nam je na mail [email protected] uz #HrvatskaMozeBoljeOdMene
