‘Hvala ti baba, što si mi ostavila apartmane u Dubrovniku, tako da ne moram ništa raditi, a opet imam više para od onih koji rade’
„U Dubrovniku, kada netko umre, na kuću mu postave plavu tablu s natpisom – APARTMAN“ , citat Pooke na Facebook profilu novinara Romana Bolkovića. To je uvodna rečenica, a ukratko i grubo te karikaturalno prezentirana istina, kojom počinje fantastični tekst Drubovačkog dnevnika. U njemu je opisan izmišljeni događaj u nekoj dubrovačkoj školi, za koji lako možemo zamisliti da se dogodio u stvarnosti. I to duž hrvatske obale. Ne samo u njenoj turističkoj Meki.
Flickr
Uz dozvolu uredništva portala Dubrovački dnevnik, u cijelosti prenosimo tekst autora Mara Marušića, istovjetnog naslova, koji smo stavili i mi.
Trebao je to biti sasvim običan sat hrvatskog u dubrovačkoj Srednjoj školi. Profesorica Jagoda Popivoda planirala je upoznati učenike s jotovanjem – točnije pretvaranjem nenepčanog suglasnika ispred slova J u prednonepčani suglasnik – i bila je sigurna da će ih to zainteresirati, jer jotovanje zvuči nekako egzotično, otprilike kao da si u kanadskoj šumi s nabildanim drvosječama i pjevaš karaoke.
Ali ispast će to jedan sasvim čudan sat. Sve je otišlo u drugom pravcu kada je profesorici Jagodi zazvonio mobitel. Obično se nikada u učionici ne javlja na svoj pametni telefon, ali ovoga puta, ne zna ni sama zašto, jest. Lice joj se uozbiljilo, lagano je zateturala.
-Kako misliš da je umro? – pitala je pripadnica zapadne kulture kao da uopće ne vjeruje da smrt postoji.
-Jadan naš susjed Pero. Nikoga nije imao, bio je sam i umro je sam. Moramo se staviti oko sprovoda, dati izraditi osmrtnice, zalijepiti ih na razna mjesta, ali i na njegova ulazna vrata… – govorila je Jagoda u dahu u svoj Samsung.
-Profesorice, oprostite na smetnji – ničim izazvan u scenu je uletio učenik Pavo, koji je zbog kazne sjedao u prvoj klupi – Slučajno sam čuo vaš razgovor, pa sam vas samo htio upozoriti da kada netko u Dubrovniku umre, prema staroj dubrovačkoj tradiciji, na vrata kuće se ne postave osmrtnice, nego nešto drugo.
-A što to? – pitala ga je profesorica mahinalno uopće ne želeći razgovarati s njim.
-Postavi se plava ploča s natpisom APARTMAN – slavodobitno joj je rekao Pavo iskesivši žute zube – Kada je moja baba umrla, moj je tata odmah nakon dva dana na kuću postavio…
-Dosta Pavo, jesi me čuo! – zaderala se Popivoda na brzinu popivši gutljaj vode iz polulitrene bočice.
Učenici su se prestali hihotati, a u razredu je nastao muk. Slutili su da će ova promjena raspoloženja kod profesorice hrvatskog rezultirati ciklonom i jakim jugom. I, za razliku od Vakule, bili su u pravu.
-Trebali smo sutra provjeravati lektiru, ali nećemo nego danas. Tko do sada nije pročitao, sigurno neće stići ni do sutra. Pavo, jesi završio s čitanjem? – obratila mu se profesorica pomalo osvetnički.
-A što je bilo za lektiru? – odgovorio je Pavo kao da ga to uopće ne interesira.
-Pa Čiča Goriot od Balzaca.
-Jesam, čitao sam, znate i sami da ja obožavam francuske depresije – pokušao je biti frajer pred Tinom i Ivanom koje su mu se odavno sviđale.
-Ok, idemo vidjeti koliko si dobro čitao. Reci mi koliko je gospođa Vauquer u svome pansionu imala stalnih stanara?
-Imala ih je deset – ispalio je Pavo još uvijek pod dojmom listića kojeg je maloprije uplatio u kladionici – I bili su poredani u formaciji 4-4-2. Četvero na prvom katu, četvero na drugom, i dvoje na trećem.
-Netočno – viknula je Jagoda znajući da je Pavo drsko zajebava – Bilo je sedam stalnih stanara. Evo novo i ujedno, ako ne budeš znao, posljednje pitanje pred negativnu ocjenu: Čime se bavio Goriot, što je proizvodio?
Stao je Pavo misliti, iako je znao da je puno veća mogućnost da pogodi hendikep AZ Alkmaara protiv Rode Kerkrade, nego da mu točan odgovor tek tako naleti, ali zato mu je Đuro, iz klupe iza, počeo nešto došaptavati.
-Otac Goriot bio je hipster, proizvodio je gluten free tjesteninu – ponovio je Pavo ono što je čuo došaptanjem, a Đuro je proplakao od smijeha.
-Evo tebi jedna gluten free jediničetina u imenik. Srami se, kako se ponašaš. Na sljedeći sat dovest ćeš mi roditelje. Znaš li ti da nema kruha bez motike? Nije meni što me zezaš, nego što ovakav neozbiljan ništa nećeš napraviti u životu – rekla mu je profesorica uznemireno.
-Vidite – uozbiljio se Pavo – potpuno griješite. Vi, ispravite me ako sam u krivu, bili ste u gimnaziji odlična učenica. Potom ste dobili stipendiju, upisali fakultet, gdje ste opet briljirali, te dobili rektorovu nagradu, a kasnije ste se zaposlili kao ugledna profesorica i prevoditeljica stranih jezika, je li tako? Za sav svoj nesebični trud koji velikodušno dajete zajednici imate otprilike pet tisuća kuna mjesečno, što je godišnje oko šezdesetak tisuća kuna. Kada je moja baba umrla, pokoj joj zloj duši gore u nebesima, moj je tata odmah na njenu kuću pripetao plavu tablu s natpisom APARTMAN. Od ta dva apartmana, prizemlje i kat, moja obitelj bez problema godišnje zaradi oko 120 tisuća kuna, znači duplo više nego vi. A nama za taj novac s kojim se lijepo da živjeti ne treba ni motika, ni stipendija, ni rektorova nagrada. Lova dolazi bez da vlasnik apartmana ima ikakve vještine ili neko posebno znanje. Puno je važnije da u životu imate babu koja će vam ostaviti dva apartmana, nego da čitate sve te vaše Goriote i druge budalaštine koje nisu jamac nikakve egzistencije dostojne čovjeka u 21. stoljeću kojemu je dokolica važna za spoznavanje sebe i svijeta, ali i hobije koji ga ispunjuju. Stoga na kraju mogu samo reći, hvala ti baba što si mi ostavila apartmane u Dubrovniku da ne moram ništa raditi.
Jagoda Popivoda osjećala je kako gubi tlo pod nogama, i kako joj se zidovi njišu, a ona ostaje bez zraka. Pokušala je umom ne davati važnost Pavovim riječima, ali u dubini duše je znala da mali daje potpuno točni presjek zapadnog društva 21. stoljeća. Dohvatila je onu svoju spasonosnu bočicu Jane, popila vode, nastojavši da kao potomak ponosne obitelji Popivode izgura ovaj sat do kraja bez da je pokoleba surova istina. Pavu je zalijepila jedinicu iz znanja, i još jednu iz zalaganja, te je nastavila dalje s ispitivanjem. Prozvala je na ispitivanje Tajanu, u razredu poznatu pod nadimkom Štreberica Tajči.
-Draga Tajana, možeš li nam prepričati razgovor između Vautrina i Eugenea de Rastignaca?
-U kratkim crtama, bilo je to ovako – krenula je objašnjavati Štreberica Tajči – Vautrin objašnjava Eugeneu odnos rente i rada u Francuskoj u 19. stoljeću. Zaključuje da Eugene koji studira pravo, čak ni ako postane sudac, štoviše državni tužitelj, nikada neće zarađivati kao oni Francuzi što iznajmljuju imovinu koju su naslijedili. Čak mu spominje i brojke. U prosjeku Francuz zarađuje od 8 do 10 tisuća franaka godišnje od rente, a nekakve prosječne plaće su do 2000 franaka godišnje. Drugim riječima, ovi koji rade, zarade godišnje četiri do pet puta manje od ovih koji ne rade. Vautrin savjetuje Eugeneu da se oženi gospođicom Victorine, nema veze ako mu se ne sviđa, važno je da je ona bogata nasljednica, i da on, Eugene de Rastignac nikada u svom životu, čak ni ako bude najizvrsniji, neće ni približno zaraditi koliko bi dobio ženidbom za bogatu nasljednicu. Zaključak svega je da Vautrin želi reći Rastignacu isto ono što je Pavo govorio vama. Da Francuzi u 19. stoljeću i Dubrovčani u 21. stoljeću bolje žive od rente i nerada, nego od učenja i rada.
Profesorica nije mogla vjerovati koje je glupo pitanje postavila Tajani, i kako se osramotila pred čitavim razredom. A najgore od svega što su Pavo i Tajana u pravu. Razmišljala je kako se čitav život trudila da bi danas u Dubrovniku bila podstanar i radila za mizeriju, nakon svih onih stipendija i rektorovih nagrada, a dobar dio njenih prijatelja, koji su se manje mučili, sada lagodno žive, jer su imali babu s ostavštinom. Dubrovačka ekonomija se zaista vrti oko babe – je li ti ostavila kakvu nekretninu, ili nije. Sve drugo je nevažno, kakav ćeš biti u školi, koliko ćeš učiti, raditi, razvijati se…
Jagoda Popivoda više nije mogla razmišljati o ovom vrtlogu besmisla u koji je upala, pa ju je spopao težak napad panike, disanje joj se ubrzalo, potom naglo stalo, te se srušila pred učenicima 3.c dubrovačke Srednje škole. Učenici su pohitali iz razreda da potraže pomoć kod ravnatelja. Pavo je prolazio pored svoje profesorice, i gledao ju je sa sažaljenjem.
-Ako je mrtva, sutra će joj doći rodbina i zalijepiti plavu tablu APARTMAN na kuću – promislio je Pavo, a onda se ispravio u mislima – Ah da, neće, ona je podstanar. Da joj je baba ostavila kuću kao nama, vjerojatno ne bi radila ovaj besmisleni posao koji djecu uči lažima da bez motike nema kruha.
Tako je završio teatar apsurda na satu hrvatskog jezika godine gospodnje 2017., a još do prije uru vremena činilo se da će glavna uloga biti dodijeljena jotovanju.
