Ispovijest homoseksualca: Mahao je pištoljem i uperio ga prema meni

Razgovarali smo s jednim od pripadnika LGBT skupine koji je ovom prilikom želio ostati anoniman. Dolazi iz malog mjesta te ga je stigma homoseksualca pratila još od osnovne škole. Ovom prilikom nam je otkrio kako je i kada spoznao ga je gay te kako s tim nosio tijekom srednje škole. Također nam je usporedio svoj život u Zagrebu i u svojem mjestu, ali i ispričao i neke šokantne događaje iz svojeg života.

nationalconfidential.com

U kojoj fazi svog života si saznao da si gay?

Tijekom srednje škole, što je jako kasna faza jer se to obično uvijek zna prije. Imam frenda koji je to znao dok je još bio u vrtiću. Ja sam to sam sa sobom riješio dok sam bio negdje treći srednje. Još dok sam išao u gimnaziju, sviđala mi se cura, ali sam skužio da gledam i dečke. Onda sam jednu večer legao i malo razmišljao pa sam došao do zaključka da sam ipak, eto, biseksualan.

To je još bila ta faza, naravno. Tako da sam to sa sobom raščistio jako kasno. Svi oko mene su to nekako znali i prije mene. Nije da ja to sebi nisam htio priznat nego jednostavno nisam išao za tim i nekako mi to tad nije bilo bitno. 

Da li te društvo u srednjoj školi stigmatiziralo zbog načina ponašanja i odijevanja?

Zapravo mi je veća trauma bila osnovna škola.  Tad sam bio mlađi i nisam ni sam znao ništa o sebi, a ni moj način odijevanja tad nije bio toliko van nekakvih normi. Međutim, ja sam se već tad, kad je bio veliki odmor, morao sakrivati od jednog dotičnog dečka, a svi su me zvali pičkice.

Srednja škola u koju sam išao čak mi je bila i ugodna. Ekipa iz razreda je bila super, nitko od njih me nikad nije mučio. Najviše problema sam imao s pogledima i komentarima kad bi se našao u grupi od više ljudi, primjerice, kad bi izišli van. 

Jednom prigodom, kad sam s društvom slavio Novu Godinu, s nama se na istom mjestu našao jedan skinhead. Ja ga u svom okruženju nikad prije nisam vidio. Svi drugi iz društva su već bili naviknuti na mene, ali njemu sam bio neobičan. Troje ljudi iz mog razreda moralo ga je smirivati da me ne napadne.

Tad sam bio u strahu po svoj život, ali nakon nekog vremena smo sasvim normalno porazgovarali. Pričao mi je kako me viđao vani i kad bi me vidio kako miješam kukovima, da me htio razbiti, ali da se suzdržavao. Pitao me jesam li gay. Naravno da mu nisam rekao istinu.

Ali bio je skroz OK prema meni. Kad živiš u malom mjestu gdje svatko svakog zna, lako se skuži tko je kakav. Svi su me znali i zaključili da sam gay. Tako sam postao obilježje za tu jednu homoseksualnu osobu u gradu. 

Jesi imao sličnih incidenata u Zagrebu?

Pa ne toliko, ali jedan je bio jako zanimljiv. Išao sam s frendovima vani u Gjuru. I oni su također homoseksualci. Vozili smo se u tramvaju, sedamnaestici. Sve je bilo sasvim normalno dok tri osobe nisu ušle u tramvaj, počele nam se smijati i provocirati nas. Jedna od njih je bila žena i ona je bila najglasnija i najgora.

Dok smo se vozili, tip koji je bio s njima odjednom je izvadio pištolj. Počeo je s njim okolo mahati i na kraju se zaustavio na meni. Nisam znao što da radim, ali jedan od frendova je bio skuliran i razradili smo cijelu strategiju kako postupiti. Odlučili smo da ćemo odglumiti da izlazimo na slijedećoj stanici. Plan je bio da se vratimo u tramvaj čim vidimo da je ta grupica skupa s pištoljem napustila tramvaj.

Uspjelo je, ali oni nisu bili previše sretni što smo ih uspjeli nasamariti. Lupali su po tramvajskim vratima i psovali nam. Tko zna što bi nam se dogodilo da smo ostali vani.

Zašto se ne želiš javno deklarirati kao gay?

Nisam htio zbog obitelji. Moji su roditelji super. Moja majka nikad nije razmišljala na način što će selo reći, ali ju je bilo strah zbog mene, htjela me zaštiti. Isto tako sam ja htio zaštiti i nju i starog da im po tom pitanju olakšam. Samo želim izbjeći glupa pitanja i čuđenje. Sestra zna da sam gay, zna i dobar dio njene ekipe i svi me prihvaćaju. Ona zbog toga nikad nije imala problema. 

Što misliš o lanjskom Gay Pride-u održanom u Splitu?

Bilo je strašno. Gledaš neke slike, znaš da je Split Split i znaš kakav mentalitet u Splitu prevladava, ali opet ne možeš vjerovati da su ljudi stvarno kadri uzeti kamen i bacit ga na curu koja ima šarenu zastavicu u ruci. To me podsjetilo na antički Rim – kao da su svi došli gledati kako se ljudi ubijaju.

Najgore su mi bile cure od nekih 16 godina koje se vole fino odjenuti i lijepo izgledati, a najglasnije su kad se treba derati pičko, pičko,. Nekog nabrijanog klinca još mogu shvatiti, ali takve ženturače su mi još najgore. S druge strane mi je drago što su slike s tog Pride-a obišle cijeli svijet i što su ljudi stekli negativan dojam o tom djelu Hrvatske, a možda i o cijeloj Hrvatskoj.

Pride u Zagrebu je dobro prošao. Koliko je to bilo maska za svijet, a koliko je to bilo stvarno – u to ne želim ulaziti, jer želim vjerovati da je bilo lijepo iz pravih razloga. 

Misliš li da bi se u budućnosti u Hrvatskoj nešto moglo promijeniti?

Pa mislim da će biti bolje u nekoj dalekoj budućnosti. Osjećam malen pomak po pitanju Zagreba, ali generalno – to je katastrofa. Tu se ne može živjeti. Za dvadeset godina će valjda biti bolje, ali sve se to razvija jako sporo da bi mi sad mogli mahati i reći evo nas.