Različitosti se privlače. Barem tako kažu floskule. Mi koji smo živjeli u stvarnom svijetu znamo da nije baš tako. Žao nam je, ali muž Angeline Jolie nije, i nikada neće biti, njena fizička suprotnost. Da se različitosti privlače, serija Kralj Queensa izgubila bi osnovni komični element. Parovi poput onog u seriji danas su rijetki, ali nam nisu toliko nevjerojatni. Svi smo u životu naletjeli na par u kojem je jedan partner znatno ‘atraktivniji’ od drugoga. Znanost pak kaže, da takvima prijeti izumiranje.
YouTube screenshot
Budimo potpuno iskreni: fizički izgled jako je bitan u pronalasku partnera. Činjenica je to koju ne možemo zaobići. Možemo pričati koliko hoćemo o ljepoti duše, u nutrašnjim vrijednostima i čemu hoćemo.Činjenice su činjenice.
Brojna su istraživanja otkrila ovu toplu vodu. Ljudi najčešće za partnere biraju ljude koji su im slični po obrazovanju, klasnoj podlozi, obrazovanju i, naravno, privlačnosti. Odabiremo one koji su nam slični. Fizički privlačni ljudi za partnere odabiru privlačne ljude, piše Priceonomics.
Ako baš hoćete rječnikom američkih filmova, sedmice hodaju sa sedmicama, četvorke sa četvorkama. No, i ovdje postoje iznimke. Što se ljudi duže znaju prije nego što prohodaju, povećavaju se šanse da će spustiti kriterije. Ako je primjerice, dvoje ljudi, petica i osmica neko vrijeme poznaju i druže, šanse da prohodaju postaju veće.
No,moderan način života i promjene u načinu udvaranja mogle bi stati na kraj uparivanju ljudi različite privlačnosti.
Prednosti ‘Friend zone’
Vrijeme koje provodimo s nekime utječe na to smatramo li ih privlačnim ili ne. To je vrlo logična i jasna činjenica. Kada s nekime provodimo vrijeme, možemo uvidjeti njihove kvalitete, karakteristike i osobine zbog kojih nam mogu biti privlačni, a koje se ne vide okom.
Privlačnost puno kompleksnija od čiste fizike, a to je lako potvrditi istraživanjima.
Skupina istraživača tako je istraživala privlačnost na skupini studenata na sveučilištu u Austinu. Na početku semestra intervjuirali su studente prve godine kako bi prikupili podatke o tome koga od svojih kolega smatraju privlačnim. Studenti su se uz vrlo malo iznimaka mogli odlučiti tko je privlačan, a tko ne.
Istraživači su se na fakultet vratili nakon nekog vremena i ponovili istraživanje. Nakon što su proveli neko vrijeme zajedno, situacije se uvelike promijenila. Karakteristike ličnosti postale su puno važnije u procjenjivanju privlačnosti osobe. Isti studenti nisu više smatrani za privlačne ili neprivlačne. Što je još važnije, studenti se više nisu slagali. Kada su u početku birali tko im je privlačan, na temelju fizičkog izgleda manje-više svi su imali iste ili slične kriterije. Kada su se bolje upoznali, studenti su izabirali različite ljude. Kod karakteristika ličnosti, sviđale su im se različite stvari. Osobine koje su nekima bile slatke i duhovite, drugima su bile odbojne i obrnute.
Kupidovi algoritmi
Ako parovi ‘miješane privlačnosti’, kako potvrđuju istraživanja, nastaju zajedničkim provođenjem vremena, novi načini upoznavanja i zavođenja mogli bi ih zauvijek uništiti.
Parovi se danas sve češće upoznaju putem stranica i aplikacija za spojeve, među kojima je daleko najpopularniji Tinder. Osim što predstavljaju suštu suprotnost ‘zajedničkog provođenja vremena’, ovakve aplikacije često svjesno pogoduju sparivanja ljudi ‘iste privlačnosti’.
Primjerice, Tinder privlačnost svojih korisnika pomno prati i bilježi kao ‘elo score’. Kad god netko nekog korisnika označi kao privlačnog, elo score mu raste, a pada kada ga netko označi kao neprivlačnog. Elo score se koristi kako bi algoritam odredio kome će ponuditi kojeg potencijalnog partnera, pazeći da ljudima ponude partnere koji imaju sličan ‘elo score’.
Slične algoritme koriste i druge ‘dating’ aplikacije, ali i ljudi sami, kada se upoznaju putem društvenih mreža. Ako kod nas mladi još ne luduju (toliko) za Tinderom i drugim sličnim aplikacijama, u svakom se slučaju sve češće upoznaju i socijaliziraju pa i traže partnere.
Društvene mreže nisu, niti mogu, u potpunosti zamijeniti ulogu socijalizacije, ali zato vrlo dobro mijenjaju kontekst socijalizicije u školama, športskim klubovima i slično. Mladi se sve češće upoznaju na društvenim mrežama (ili vide), pa tek onda druže u živo. Takav je slučaj zapravo najčešći kod upoznavanja potencijalnih partnera.
Sve je češći slučaj da nam je prvi živi kontakt s nekom osobom u živo ujedno i prvi romantični kontakt. Idemo na dejt s nekime s kime smo se upoznali na Facebooku, s nekime s kime se zapravo prvi puta upoznajemo na prvom spoju. Oduzimamo si vrijeme u kojima upoznajemo ljude prije nego s njima krećemo u romantične odnose. Jedini kriterij prema kojemu tako možemo izabirati na kraju je fizički izgled, a tada biramo one koji su u sličnoj kategoriji kao i mi. Za parove mješovite privlačnosti u tom svijetu nema mjesta.
Trend je globalan. Amerikanci se već sada češće završe u braku s nekim koga su upoznali na prvom dejtu nego s ljudima koje su upoznali.
Recept za katastrofu
Istraživanja nisu uspjela pokazati snažniju korelaciju između privlačnosti partnera i uspjeha braka. To znači da parovi koje čine jednako privlačni pojedinci nisu sretniji od parova u kojima je jedan partner manje privlačan, ali ni da su parovi kod koji je jedan partner znatno zgodniji sretniji. U ljubavi jednostavno nema recepta.
Ovakve tendencije ipak nisu dobre. Bez obzira koliko ljudi bili privlačni, ipak su svi različiti. Svi imaju različite želje i očekivanja u ljubavi.
Zamislite na primjer, tri prijatelja koji se dobro poznaju, iznajmljuju stan. Jedan želi sobu s mnogo svjetla, jedan želi biti blizu vecea, a jedan želi sobu u potkrovlju. Dobro se poznaju, tako da će se lako dogovoriti tko će se useliti u koju sobu. Ako stan biraju tri osobe koje se ne poznaju, ali su slični po jednoj karakteristici (privlačnost), šanse da usklade želje postaju puno teže.
Ako već privlačnost nema veze sa srećom parova, istovjetni ciljevi i želje svakako imaju. A ako potencijalnog partnera poznajemo, biramo ga upravo prema tome, a ne prema privlačnosti.
