Jan ima cerebralnu paralizu i treba mu pomoć: Prijatelji će za njega hodati od Samobora do Rijeke
Cerebralna paraliza je težak izazov, ali ne i nepremostiv. Toga su svjesni majka Dorotea i njen 7-godišnji sin Jan koji boluje od spastične cerebralne paralize, epilepsije i oštećenja vida. Njihovi prijatelji će 29. travnja, u akciji ‘6 dana za Jana’ hodati od Samobora do Rijeke. Pritom će skupljati donacije za daljnje terapije dječaka putem njegovog računa koji je uvijek dostupan za donacije. Janova mama upozorava i kako je bitno što bolje riješiti status pomoćnika i asistenta u nastavi.
Humanitarna akcija ‘6 dana za Jana’. Foto: Privatna arhiva/pixabay (ilustracija)
I kada je najteže, nikada ne treba odustati. To bi se mogao istaknuti kao glavna misao vodilja pod kojom živi Dorotea Grgec i njen 7-godišnji sin Jan. Jan je dijete koji boluje od spastične cerebralne paralize, epilepsije, oštećenja vida i nizom drugih poteškoća. Ali, ustrajnošću i terapijama, stanje mu se osjetno poboljšava.
‘Puno više komunicira, a nakon operacije i puno više sjedi na stolici’
Tako je prosincu 2023. godine bio na operaciji tetiva koja mu je puno pomogla. To se posebno vidi na terapijama i vježbama koje redovito posjećuje.
– Na terapiji ima ležeći bicikl. Prije ga je vozio samo nogama jer mu je bilo jako teško ispružiti ruke, a treba vrtjeti i ruke i noge. No, sada on sam kreće rukama prema biciklu. Fizioterapeutica vidi razliku kad Jan vježba, ili ne vježba kad bi, recimo, tjedan dana bio bolestan. Onda vidimo da se vratio stepenicu nazad pa polako guramo dalje. No, tu su konstantni napreci. Puno više komunicira, a nakon operacije i puno više sjedi na stolici. Koristi ruke, puno dulje se može zadržavati u vertikalnom položaju, puno manje slini, slinjenje je isto znak oštećenja mozga. Ljepše jede, više žvače. Puno je stvari za koje čovjek nije ni svjestan da su potrebne da bi razvoj govora ili hranjenje funkcioniralo dobro, rekla nam je Janova mama Dorotea.
No, ističe da je Janu potrebna cjeloživotna rehabilitacija sa stručnim ljudima kako bi bio što samostalniji. Zbog toga Jan ujutro odlazi u rehabilitacijski vrtić ujutro, a popodne na privatne terapije koje su, nažalost vrlo skupe. Dorotein muž je ranije radio izvan Hrvatske, ali zbog problemima s leđima radi kojih mu je kralježnica već tri puta operirana, teški fizički poslovi više ne dolaze u obzir. Inače, jedan ciklus Janovih intenzivnih terapija košta 1.500 eura, a mora se ponavljati svaka tri mjeseca. Janu su također potrebni i hodalica i vertikalizator. Cijene ovih pomagala se znaju kretati od 500 do 1.500 eura.
Velika pomoć Janovih prijatelja: Hodat će od Samobora do Rijeke
Srećom, Jan i njegova obitelj imaju prijatelje koji su i ranije u njihovom zagrebačkom kvartu Stenjevcu organizirali humanitarne akcije kako bi pomogli nabaviti sve što je potrebno za Janov oporavak. Tako od 29. travnja počinje humanitarna akcija ‘Šest dana za Jana’ na koju će se otisnuti njihovi obiteljski prijatelji Denis Pucko i Nikica Džamonja.
Cilj im je u šest dana hodati od Samobora prema Trsatu u Rijeci. Pritom pozivaju sve da doniraju za daljnju pomoć Janu na račun IBAN: HR 30 2402 0063 2094 6128 3. Tijekom šetnje, ali i općenito.
– Neka podrže srcem koliko tko želi i to će biti utrošeno za njegovu rehabilitaciju, rekla nam je Dorotea, upitana za poruku javnosti koji će vidjeti ovu akciju.
Humanitarna akcija ‘6 dana za Jana’. Foto: Privatna arhiva
Upisivanje Jana u školu: ‘Pomoćnici u nastavi trebaju bolje uvjete’
Osim daljnjih terapija, plan je Jana upisati iduće jeseni i u školu. No, kako nam njegova majka navodi, pregovori s jednom zagrebačkom školom su u tijeku. Treba vidjeti ima li mjesta za Jana. Dorotea je navela da bi voljela da se više mladih ljudi i volonterski uključi u pomaganja u rehabilitaciji djece s posebnim potrebama. Iako njen sin trenutno nije u školi, naglašava koje promijeni bi bilo dobro napraviti po tom pitanju u Hrvatskoj.
Ističe da bi trebalo proširiti rehabilitacijske centre, a upozorila je i da su pomagala za djecu s posebnim potrebama vrlo skupa. Stoga bi bilo sjajno, kaže nam, kada bi se oformile ‘posudionice rehabilitacijske opreme’ gdje bi se onda ista prosljeđivala djeci. Mnogim roditeljima je ta oprema naprosto nedostupna. No, uz roditelje i njihovu ustrajnost, ističe i važnost stručnih ljudi bez kojih, kaže, ‘nema ničeg drugog’ u pomoći djeci s poteškoćama.
– Definitivno bi stavila naglasak na asistenciju i pomoćnike u nastavi kojima treba osigurat puno bolje uvjete. Usmjerit mlade, objasniti im da taj posao uopće nije težak. Trebaju samo malo ljubavi, razumijevanja i empatije da se na njega odvaže. Danas je teško naći pomoćnike u nastavi i to treba postati zanimanje. A ne da se djetetu asistenti izmjenjuju tri do četiri puta godišnje. Djeca s posebnim potrebama na svaku promjenu reagiraju na teži način, zaključila je Dorotea.
