Kad nekog pogazi, hoćete li i onda slaviti divljanje splitskog influencera?
Splitskom funcutu Adrianu paljenje guma nije prvi ni najveći okršaj sa zakonom u posljednje vrijeme. Nakon boravka u zatvoru, prometnih vratolomija od kojih je dovoljno istaknuti opasnu, divlju vožnju po splitskim ulicama, remećenje javnog reda i mira je tek jedna kap. Kap u moru prekršaja koja je prelila čašu pa je policija postupila i strože nego što bi prema nekome tko opetovano ne krši zakon. Adrian kuži da policija tako nastupa, barem djelomično, jer se radi baš o njemu. No, on u tome, umjesto logičnog slijeda okolnosti, pomalo ironično vidi nepravdu.
Adrian Petričević
Foto: Youtube screenshot; ADRI
Video kojim se proslavio traje 24 minute. U tako malo vremena napravio je, pisali su mediji, čak 80 prometnih prekršaja. Po splitskim cestama jurio je 93 km/h brže od dozvoljenog. Dvaput je bio u zatvoru, nekoliko puta u pritvoru, a policija mu je zaplijenila dva motora. Za više od 90 tisuća ljudi, koliko Adriana Petričevića prati na Youtubeu, on je heroj, uzor iz ulice, talentirani ‘gaser’. Simbol nepravde zbog koje mladi sele iz Hrvatske. To je jako pogrešno na više razina.
Divljanje po cesti nije talent
Jako se često u obranu splitskom funcutu ističe jedan argument – on je talentiran. Pa prije negoli krenem s pomnog raščlambom ovog slučaja, ustanovimo, dakle, u čemu se sastoji njegov talent i što on podrazumijeva? Vidite, to je ključno pitanje. Pitanje u kojem se ocrtava slojevitost problematike. Pitanje iz kojeg ću, pitko i jednostavno, ilustrirati što je to pogrešno u olakom glorificiranju ponašanja mladog Splićanina.
Krenimo s vožnjom. Postoje bolji i lošiji vozači. Pretpostavimo da je Adrian među boljima. Imamo nekoliko razloga za to. Vožnja mu je strast, vješto upravlja automobilima i motorima, za svoje godine ima i relativno puno iskustva, a do sada nije imao veće sudare ili oštećenja vozila. Dakle, pretpostavimo da je u tom pogledu, na ovaj ili onaj način, talentiran. Što je s modifikacijama? Adrian ne vozi ‘obična’ vozila. Njegov automobil i motor su modificirani, dijelove uglavnom naručuje sam, sam ih sastavlja i testira. Za to, složit ćemo se, također treba imati određena znanja i vještine. Recimo, dakle, da je i u tom pogledu talentiran. Adriana prati gotovo sto tisuća ljudi. On je spontan, ‘kamera ga voli’, šaljiv je i zanimljiv. Dobro, kako kome, no očito određenom i to velikom broju ljudi jest. I u tom je pogledu, kao i drugi influenceri, talentiran, htjeli mi to priznati ili ne. Je li ijedna od nabrojanih stvari u kojima je Adrian talentiran problematična po sebi? Duboko vjerujem da ne.
Profesionalni vozači jako su cijenjeni i bez njih nam život ne bi bio isti. Javni prijevoz, taksiji i hitne službe bez dobrih vozača jednostavno ne bi mogli funkcionirati. U sportu postoje čitave discipline razvijene oko utrki – auta, motora, formula. Život većine nas u jednom dijelu ovisi o dobrom automehaničaru. On nam servisira automobil, izvodi popravke i radove, a u svakom od spomenutih sportova inženjeri i mehaničari bitni su jednako kao, ako ne i bitniji od vozača. Oni prilagođavaju vozila, modificiraju ih i unaprjeđuju. Bez njih, utrke se jednostavno, kakve ih poznajemo, ne bi mogle održavati. Naposljetku, bez zabavnih ljudi i sadržaja koji kreiraju, naš stresom ispunjen dan bio bi samo to. Premda ih možda ne trebamo kao što trebamo liječnike i suce, i zabavljači su sastavni dio naše svakodnevice kojeg bi se u potpunosti rijetko tko odrekao.
Što je, onda, tako pogrešno s Adrianom? Vrlo je jednostavno. Adrian je svoj talent tek djelomično usmjerio na pravi put. To se odnosi na njegove priče o Grobniku, automotodromu gdje lagodno i bez pogovora može uživati u brzinama. Uživati u svojoj strasti, usavršiti svoje vještine, pokazati svoj talent. Problem je u tome što Adrian, sudeći po kaznama, boravku u pritvoru i zatvoru, nerijetko splitske ulice koristi kao svoj poligon. Ulice kojima svakodnevno prometuje tisuće vozila i deseci tisuća pješaka. Svaki put kada Adrian svoju, kako joj od milja tepa, Suzanu razvuče do limita, ugrozi određen broj života. Ne dovodi, dakle, samo sebe u opasnost, već tisuće i tisuće drugih ljudi od kojih se većina, propisno i pravilno kreću splitskim ulicama. Njegov talent i strast vrlo se brzo može pretvoriti u tragediju. Tragediju s kakvima je naše društvo, nažalost, na ti. U tome se sastoji najveći dio problema.
Usporedbe ne stoje
U obranu splitskom funcutu često su se vadile i razne analogije kojima bi se pokušavala ilustrirati nepravda koju je navodno doživio. Tako se pitaju kako to Horvatinčić koji je pogazio tko zna koliko ljudi ne ide u zatvor, a Adrianu se plijeni imovina i provodi noć u ćeliji. Ili kako to da dečko koji je premlatio djevojku dobije prekršajnu prijavu za remećenje javnog reda i mira, isto kao i Adrian zbog paljenja guma. Na kraju, ističu, kako to da se za tek pola minute paljenja guma na svom posjedu može zaraditi takav tretman policije.
Svi ovi ‘kako to’ pogrešni su iz barem dva razloga. Prvi je taj da Adrianu paljenje guma nije prvi ni najveći okršaj sa zakonom u posljednje vrijeme. Nakon boravka u zatvoru, prometnih vratolomija od kojih je dovoljno istaknuti opasnu, divlju vožnju po splitskim ulicama, remećenje javnog reda i mira je tek jedna kap. Kap u moru prekršaja koja je prelila čašu pa je policija postupila i strože nego što bi prema nekome tko opetovano ne krši zakon. Adrian kuži da policija tako nastupa, barem djelomično, jer se radi baš o njemu. No, on u tome, umjesto logičnog slijeda okolnosti, pomalo ironično vidi nepravdu.
Drugi razlog leži u funkciji ovih analogija. To što postoje neki likovi koji su radili iste, pa i nesumnjivo gore stvari, a nisu dobili zaslužene kazne, za Adrianov slučaj znači malo i ništa. Iz toga se ne može ispravno zaključiti da on ne zaslužuje dobiti kaznu koju je dobio. Iz toga se možda može zaključiti da ovi drugi likovi nisu razmjerno kažnjeni. Drugim riječima, to što su neki drugi ljudi radili puno gore stvari i nisu dobili pravedne, već puno blaže sankcije, ne znači da je Adrianu načinjena nepravda jer je sankcioniran strože. Generalno, možda tu i postoji neka poanta. Poruka da nismo svi jednaki pred zakonom. No, toga smo jako svjesni, a i ovaj slučaj je previše nalik onom, kako se kaže, rugao se lonac loncu…
Prestanite biti licemjeri
Još jednu zanimljivu dimenziju ovog slučaja možemo identificirati u publici. Sjećate se kada je prije nekoliko dana jedna hrvatska influencerica od istarskog restorana zatražila večeru u zamjenu za reklamu na svom Instagram profilu? Tada se digla jebena buka. Besposličarka, žicarošica, sirotica, pa čak i, kako je to nadasve kulturno sročio jedan hrvatski redatelj, influencerska spodoba. Sve su to nazivi koji su upućeni djevojci jer je htjela reklamom platiti večeru.
Ta buka je, osim par izuzetaka među novinarima, u potpunosti izostala glede splitskog funcuta. Na društvenim mrežama ne naziva se spodobom, a od njegovih nedvojbeno opasnih hobija skreće se pogled. Jedna je to još stvar u nizu koju bi nekritički nastrojeni hrvatski mozak strpao u kategoriju ‘boys will be boys’. E pa guess what, osim što ste licemjeri, usto ste i idioti.
Djevojka koja je, ponavljam, htjela večeru kompenzirati reklamom, izazvala je najgore društvene osude. Najveća opasnost od njenog poteza je da nekom djetetu padne na pamet da postane influncer ili influencerica i jednog dana nekom restoranu ponudi isto. Dečko iz Splita vozi gotovo sto kilometara na sat iznad ograničenja, ugrožava svoj i brojne tuđe živote koji se, u njegovim mahnitim pohodima tek slučajno nalaze na putu – i nitko ne govori ništa. Znajte, niste ništa bolji od onih koji ga nazivaju herojem i koji u njemu vide uzora. Štoviše, možda ste čak i gori. Jer znate da to što radi zaslužuje barem nekakvu osudu, ali ste lijeni izaći iz okvira svojih razmišljanja da biste po tom pitanju nešto suvislo rekli, kamoli konkretno poduzeli.
*Komentar je stav autora
