Kako je Bohr spasio glave dvaju nobelovaca od njemačkih nacista
Godina je 1940. i nacisti su okupirali Kopenhagen. Marširaju ulicama, a fizičar Niels Bohr ima svega nekoliko sati da od njih sakrije dvije zlatne Nobelove medalje. Medalje su pripadale znanstvenicima Max von Laueu i Jamesu Francku, a kemičar koji je radio u Bohrovom laboratoriju uspio je učiniti da obje medalje postanu samo narančasta tekućina.
Laue i Franck/foto: Wikipedia/Britannica.com
Radilo se o medaljama od 23-karatnog zlata. Budući da su zaista velike i sjajne, kao takve ih je bilo vrlo teško sakriti. No zašto se to uopće moralo skrivati? Nacisti su za vrijeme rata objavili kako sve postojeće zlato mora ostati u Njemačkoj. Međutim dvojica dobitnika Nobelove nagrade, od kojih je jedan bio židovskog podrijetla, a drugi žestoki protivnik nacionalsocijalizma, potajno su svoje medalje poslali u Bohrov Institut za teorijsku fiziku, kako bi ih zaštitili. Da je Gestapo za to slučajno saznao, ovi su znanstvenici mogli zbog toga biti pogubljeni.
Medalje odlučio pretvoriti u prozirnu narančastu tekućinu
Dokaz protiv Max von Lauea i Jamesa Francka, koji ih je mogao koštati glave, nalazio se upravo u nacistički okupiranom Kopenhagenu u zgradi Bohrovog instituta. Otprije je nacistima bilo poznato da Bohrov institut štiti Židove već godinama. Sada kada je Danska postala dio Trećeg Reicha, Niels Bohr znao je da je meta nacista, ali nije imamo pojma što učiniti s ove dvije medalje.
Kada su nacisti ušli u grad, u Bohrovom laboratoriju radio je mađarski kemičar Georgy de Hevesy, koji je i sam dobitnik Nobelove nagrade. Njegov je prijedlog bio da se medalje zakopaju, što je Bohr odbio rekavši kako je siguran da će nacisti raskopati čitav vrt i kako je taj prijedlog preopasan.
Tako je Hevesy uključio svoj mozak kemičara i krenuo razmišljati kako učiniti da dvije velike zlatne medalje nestanu.
– Odlučio sam ih otopiti. Kada je su nacističke sile marširale ulicama Kopenhagena, ja sam bio zauzet otapanjem Laueove i Franckove medalje, pisao je de Hevesy u svojoj autobiografiji.
Tvrdi kako je to rješenje nije bilo konačno budući da je zlato vrlo stabilan element i ne gubi boju, ne miješa se s ostalim elementima i ne otapa ni u čemu. Osim u jednom kemijskom emulgatoru, aqua regia, smjesi dušične i kloridne kiseline u omjeru 1:3. Radi se o sporom procesu u kojemu dušična kiselina oslabljuje veze između atoma zlata, nakon čega ih kloridna pomiče te koristi svoje ione kako bi okružila i transformirala zlato. Proces je tekao jako sporo, budući da su medalje bile jako velike, a kako se zlato otapa možete vidjeti u videu na kraju teksta.
Razrušen laboratorij, ali netaknute posude s otopinom zlata
Iako je proces bio dugotrajan, a minute do dolaska nacista u laboratorij su otkucavale, zlatne medalje uspjele su se pretvoriti u otopinu boje breskve, koja je zatim poprimila jarko narančastu boju. Kada su nacisti ušli u zgradu obje Nobelove nagrade bile su u staklenim laboratorijskim posudama u tekućem stanju, visoko na policama.
De Hervesy je bio prisiljen pobjeći u Stockholm, ali kada se vratio u svoj razoren laboratorij, dvije jarko narančaste otopine čekale su ga na policama netaknute.
Na otopinama je napravio obrnuti proces i ponovno ih pretvorio u zlato koje je 1950. poslao švedskoj akademiji u Stockholmu. Zaklada za Nobelovu nagradu od tog je istog zlata ponovno izradila medalje te ih dodijelila Laueu i Francku 1952. godine, piše Npr.org.
