Kako je izgledala cjelodnevna nastava ’70-ih? ‘Imali smo dvije učiteljice, knjige smo kući nosili samo vikendom’
Proteklog tjedna u Ministarstvu znanosti i obrazovanja predstavljen je eksperimentalni program cjelodnevne škole. Od jeseni će se taj program izvoditi u 50-ak osnovnih škola koje će biti izabrane putem javnog poziva, a plan je da se od 2027./2028. uvede u sve osnovne škole u Hrvatskoj. No ta cjelodnevna škola i nije u potpunosti nepoznat koncept u Hrvatskoj. Dvije naše čitateljice, koje su odrastale u Zagrebu, još su sedamdesetih godina prošlog stoljeća pohađale nešto što se tada nazivalo cjelodnevnom nastavom. Prisjećaju se kako je izgledalo njihovo školovanje.
Foto: Unsplash
Od ove jeseni u 50-ak hrvatskih škola počinje se provoditi eksperimentalni program cjelodnevne škole. Prema tom programu, nastavni dan za učenike bit će podijeljen u dva dijela – obvezni i izborni. Obvezni dio trajao bi do 15 ili 15:30, nakon čega, u drugom dijelu, slijede izborne izvannastavne i izvanškolske aktivnosti do oko 17 sati. Nekima od postojećih predmeta ‘podebljava’ se satnica, umjesto dva sata izborne informatike u razrednoj nastavi bit će jedan tjedno, a uvodi se i nekoliko novih predmeta. Obvezni dio nastave u razrednoj nastavi držao bi jedan učitelj, s time da bi im se zbog povećanih obveza povećala i plaća. Više o predstavljenom konceptu možete čitati ovdje.
Koncept nastave sličan ovome u Hrvatskoj nije prevelika novost. S njime su, među ostalim, upoznate naše čitateljice Andreja i Milica, koje su odrastale i pohađale škole u Zagrebu ’70-ih godina prošlog stoljeća. Za srednja.hr prisjetile su se svojih školskih dana, pa je iz njihovih priča jasno vidljivo i što je bilo drugačije u tadašnjoj cjelodnevnoj nastavi u odnosu na najavljenu cjelodnevnu školu.
Razredi u cjelodnevnoj nastavi imali su dvije učiteljice
Gospođa Andreja pohađala je OŠ Ivana Cankara u Zagrebu i sjeća se da je ta škola ’70-h upisivala oko tri razreda u kojima je bilo najmanje tridesetak učenika. Dva razreda, ali samo za niže uzraste, bila su organizirana kao cjelodnevna nastava, a jedan je bio organiziran kao današnja osnovna škola. Taj ‘obični’ razred imao je rotirajuće smjene – jedan tjedan ujutro, drugi poslijepodne. S time da je takav razred imao samo jednu učiteljicu. Razredi u cjelodnevnoj nastavi imali su dvije učiteljice.
– Mi koji smo išli u cjelodnevnu imali smo četiri obroka u danu. Prvi je bio u 7:30, to je bio doručak, užina je bila u 9:30, ručak je bio u 12:30 i druga užina je bila u 15:30, prisjeća se Andreja.
Veći dio razreda, navodi, u proljeće i jesen dolazio je u školu malo prije sedam sati. Kad su bili sunčani dani smjeli su ići na školsko igralište i igrati se do doručka. Ako je padala kiša, učenici su bili u razredu i opet se igrali.
– Jedna nastavnica, tada smo ih zvali ‘drugarica’, je predavala matematiku, likovni i glazbeni, a ova druga je predavala prirodu i hrvatski jezik. Ujutro smo imali četiri sata i onda pauzu sve do 14 sati, kad bi počela popodnevna nastava. U toj pauzi je bio ručak i uglavnom igranje. Najviše smo bili na dvorištu, u razredu smo se igrali samo ako je padala kiša. Nekada je u toj pauzi održavana i dopunska nastava za malo lošije učenike, kaže Andreja.
‘Knjige smo samo vikendom nosili kući’
Navodi da su te četiri godine zapravo bile najljepši dio njenog školovanja – učenici, ističe, zapravo nisu imali osjećaj da uče.
– Knjige smo samo vikendom nosili kući, sve su drugo učiteljice s nama same rješavale. Istina, nisu svi učenici bili odlični, bilo je i vrlo dobrih i dobrih uspjeha. Kod nas nitko nije pao razred, ali nam je došla jedna djevojčica koja je pala drugi razred. Znači nije se samo tako prolazilo, kaže Andreja.
Učenici su u školu nosili igračke, bojanke, gumi-gumi. Slično kao i danas, prije Dana žena obvezno su se radili pokloni za mame. Jedne godine su to bile lutke od kuhače, druge su oslikavali keramičke tanjure, a treće su na jastucima vunom vezli razne motive. Prisjeća se i da su jednom godišnje imali akciju prikupljanja starog papira i natjecali se među razredima tko će skupiti veću količinu. Pa bi razred koji je pobijedio novčanom nagradom obično kupio televizor za učionicu ili bi se kolektivno išlo na izlet.
– Kao razred smo bili dosta povezani jer smo stvarno puno bili zajedno. Nismo baš svi blizu stanovali, tako da se nismo mogli družiti poslije škole, a niti čuti telefonima, jer mnogi do osamdesetih nisu ni imali telefone, kaže Andreja.
U višim razredima više nije bilo cjelodnevne nastave, nego predmetna slična današnjoj.
– Neki novi predmeti, novi učitelji. Drugačija pravila. Nema više tvoje učiteljice koja te zagrli kad si tužan, koja te uzme u svoje naručje, kaže Andreja.
‘Gotovo nitko nije išao na instrukcije, objašnjavali smo jedni drugima’
Ipak, i u višim razredima joj je, prema sjećanju, bilo lijepo. Rado se prisjeća kućica za ptičice koje su radili na tehničkom odgoju, sporta, dramske, zbora i sličnih aktivnosti.
– Bili smo svi dosta složni, pomagali si međusobno. Gotovo nitko nije išao na instrukcije, objašnjavali smo jedni drugima matematiku i fiziku, pomagali oko izrade panoa za domaćinstvo. Ne mogu reći da nije bilo stresa, ali nismo se sekirali da se nećemo upisati gdje želimo. Bilo je puno ležernije i manje predmeta, zaključuje Andreja.
Iako joj je kao učenici bilo lijepo na cjelodnevnoj nastavi, ističe i jednu boljku.
– Razred koji nije bio u cjelodnevnoj cijelo školovanje bio je mrvicu bolji po ocjenama i uspjehu od nas cjelodnevnih. Zaključak zašto je to tako je bio taj da su oni kod kuće detaljnije s nekim proradili tu zadaću. Kod nas je mali problem nastao u 5. razredu, kad više nije bilo cjelodnevne nastave, jer nismo imali radnih navika. Nama se jednostavno nije naglašavalo da sami pišemo zadaću. Pa kad smo sami morali rasporediti vrijeme za učenje, nismo se baš najbolje snašli. Ipak, to nas kao generaciju nije spriječilo da postanemo i kuharice i konobari, profesori odgajatelji, nastavnici, liječnici, arhitekti, elektrotehničari…, zaključuje naša sugovornica Andreja.
‘Gradivo je bilo puno manjeg opsega nego danas’
I njena vršnjakinja, gospođa Milica, osnovnu školu pohađala je ’70-ih u Zagrebu. Tada se ta škola zvala Osnovna škola Sava Kovačević, danas je to Osnovna škola Ljubljanica.
– Sjećam se vrlo dobro polaska u školu i prvog razreda, čak se sjećam svoje razrednice, gospođe Vlaste Nastovski. Mutno se sjećam i gospođe koja nam je predavala engleski, koji sam iznimno voljela, i kad gledam iz ove perspektive, čini se da je bio na razini sadašnjeg učenja engleskog u vrtiću. To je bio tzv. koncept cjelodnevne nastave, što nikako ne treba miješati s boravkom. Mi smo znali da ne idemo u boravak, iz razloga što smo imali nastavu raspoređeno u danu. Dolazili smo u školu između sedam i osam sati i igrali se do početka nastave, zatim smo imali smo jedan ili dva sata nastave, ne sjećam se najtočnije, nakon čega smo imali odmor igru. Poslije toga je opet bio, mislim sat nastave, pa se opet išlo na ručak i igru, nakon čega bi se pisala domaća zadaća, jer su knjige ostale u školi do petka, prisjeća se Milica.
Slično kao i Andreja, sjeća se kako su petkom obično roditelji dolazili po torbe s knjigama. Ona je u školu uvijek išla sama, jer je stanovala preko tadašnjeg autoputa u Krašićkoj ulici.
– Mislim da su samo prva tri razreda imala cjelodnevnu nastavu, nakon čega se u 4. razredu prebacivalo na redovni program. Sjećam se da smo puno vremena boravili ili u dvorani ili na školskom dvorištu. Također naša je nastavnica održavala satove tjelesnog odgoja koje smo iznimno voljeli. Zaista nisam sigurna, ali mislim da su glazbeni i likovni također bili kod različitih učitelja! Nije mi bilo naporno i lako sam savladala gradivo, moram reći da prvi razred nisam prošla s odličnim, nego vrlo dobrim uspjehom. Sjećam se tog vremena kao sretnog i uopće nisam imala osjećaj da sam cijeli dan u školi, gradivo je bilo puno manjeg opsega nego danas, ističe Milica.
U tijeku javno savjetovanje oko cjelodnevne škole
Kada je riječ o cjelodnevnoj školi koja se planira uvesti u sve osnovne škole u Hrvatskoj, kaže – svaka bi reforma trebala biti savjesna, a oni koji rade na njoj morali bi znati koja će znanja i vještine djeci biti potrebna u trenutku kad izađu iz obrazovnog sustava.
– Iskreno, iako sam te struke, ne znam što bih mislila o cjelodnevnoj nastavi u kontekstu današnjeg trenutka i vremena u kojem se nalazimo. Smatram da da nastava ne bi imala željene efekte iznad 4. razreda osnovne škole i nakon 16 sati. Veliki dio djece uopće nema interesa za sadržaje koje nudi škola, ne znam kako bi se to odrazilo na sportske i druge aktivnosti na koje djeca u toj dobi odlaze, nakon redovnog školskog programa. Ne znam ni koliko škola, u Zagrebu, realno, ima uvjete da ostvari cjelodnevnu nastavu. Ne znam ni koliko bi nastavnika i djece ovako zamišljenu nastavu izdržalo. Dakle smatram ovaj model možda i primjenjivim od 1. do 3. razreda osnovne škole, iznad toga sve je čisti promašaj po mojemu, jer djeca imaju izvanškolske aktivnosti, sport, glazbene, jezične, tehničke i svakakve druge aktivnosti, koje su im u jednom potpuno drugom obliku danas nametnute, zaključuje Milica.
Podsjetimo, o eksperimentalnom programu cjelodnevne škole provodi se kratko javno savjetovanje, a priključiti mu se možete na ovoj poveznici. Javno savjetovanje otvoreno je do 6. travnja, a očekivana objava izvješća je 10. travnja.
