Kako je ministar Mrsić izigrao mene i cijelu generaciju mladih
Tijekom tri godine koliko sam investirao u razvoj portala Srednja.hr doživio sam sve što jedna mlada osoba u Hrvatskoj može doživjeti kada započinje s vlastitim poslom. Od omalovažavanja i ismijavanja kolega, zatvorenosti velikih tvrtki prema ‘balavcima’, sastanaka na kojima se ismijava moja loša poslovna bilanca, poslovnih partnera koji na dogovorene projekte odustaju šest sata prije pokretanja, konstantnog nepovjerenja koje se temelji na mojim godinama, a ne na znanju i kolegijalnih telefonskih poziva konkurenata u kojima mi se najavljuje krađa mojih ideja.
Na toj listi se od ovog tjedna nalaze Vlada Republike Hrvatske i ministar Mirando Mrsić.
Razlog nije to što moram uplatiti porez na fakturu koja nije plaćena
pola godine. Nije razlog ni povećanje zdravstvenog doprinosa s 13 na 15
posto koji će mi poskupiti cijenu rada zaposlenika, a njima neće
skratiti vrijeme čekanja za pregled u bolnicama. Ne, uzrok mog
razočarenja je u činjenici da su i poslodavci i mladi izigrani režiranim
igrokazom Vlade i zavoda za zapošljavanje diljem zemlje.
Naime, posljednjim rebalansom proračuna netragom je nestalo 177 milijuna
kuna poticaja za zapošljavanje. Da se neće imati novaca znalo se puno
ranije čemu svjedoči veliki broj mladih ljudi koji po nekoliko mjeseci
čekaju odobrenje s burze za stručno ospobljavanje.
Drugim riječima veliki je problem što se novac troši na luksuzne
automobile i uhljebljivanje kadrova, ali još je veći to što su nas
zavodi i Vlada zavlačili najmanje dva mjeseca kupujući vrijeme pred
nadolazeću turističku sezonu kada se očekuje stabilizacija pada
nezaposlenosti.
Nikad nemojte vjerovati državi
Kroz ta dva mjeseca koliko je trajala njihova igra, napravio sam plan
razvoja portala za naredne dvije godine. Prva je trebala proteći tako
da nakon tri godine rada sebi isplatim prvu (minimalnu) plaću, zaposlim
asistenta koji bi radio sa mnom jer posla i projekata imam preko glave, a
nemam vremena za sve. Asistent bi bio osoba bez radnog iskustva, sa
završenim studijem ekonomije i s prijavom na godinu dana na minimalac,
kao i ja.
Prihode za tog asistenta u ovom trenutku nemam, pa sam odlučio uzeti
dvoje novinara na stručno ospobljavanje koji bi pojačali postojeći tim
koji čine glavni urednik i četvero novinara. S tih dvoje ljudi trebali
smo povećati kvalitetu, a s time i posjećenost, što bi mi garantiralo
dodatne prihode s kojima bih uskoro mogao zaposliti asistenta.
Druga godina trebala je proteći tako da s dodatnim prihodima od
marketinga i projekata zaposlim tih dvoje novinara na ugovor na
neodređeno, kakav imaju svi u redakciji osim jedne studentice.
Neki računalni sustav pod imenom ‘Sustav za upravljanje i kontrolu’ stao
mi je na put i bacio u vjetar posljedna dva mjeseca zaokruživanja
brojki, pregleda financija tvrtke i dogovaranja suradnje s ljudima koje
sam trebao zaposliti.
Naime, Ministarstvo nije dobilo odobrenje EU za korištenje novaca iz
fonda ‘Garancije za mlade’ jer postoje tehnički problemi koji nas
sprječavaju da dobijemo te novce. Ukratko, Vlada nije napravila što je
trebala, a EU zatvara pipu kada postoje tehnički problemi u sustavu.
Udar na malo poduzetništvo
S puno odricanja sam u protekle tri godine uspio osmisliti projekte
poput Ocijeni profesora, Ideja Godine, ePredstavljana fakulteta i škola,
Slagalice i najnovijeg koji će svjetlo dana ugledati sljedeći tjedan –
Educator. Najveći problem u poslu mi je što ponekad ne mogu sagledati
sve dobre stvari koje sam uspio ostvariti s 24 godine i s visoko
obrazovanim timom u redakciji u prosjeku tek godinu starijem od mene.
Svima njima, kao i meni, je ovo bilo prvo ozbiljno zaposlenje, a
izigrivanje koje se dogodilo u dogovoru s Vladom i zavodima ostavlja
gorak osjećaj da ćemo za potpuni uspjeh morati pričekati više nego što
smo planirali.
Svoje obaveze kao plaćanje poreza i plaća podmirujem na vrijeme. Uz
sve troškove i davanja koje moram plaćati, uvijek imam na računu novaca
dostatnih za sljedeća dva mjeseca. U to su uključeni porezi, šume, vode,
serveri, plaće i sve ostalo čime se moram baviti da ne bi slučajno bio
osuđen za kazneno djelo ako ih ne ispoštujem.
Neće mi ukidanje ove, budimo realni – jadne mjerice, ugasiti firmu, ali će otežati mogućnost da se do kraja razvijemo.
Ova bi mi mjera, da nije ukinuta, omogućila da ne moram u jednom danu
očistiti ured, kupiti wc papir i šećer, pobrinuti se za informatiku
koja stoji iza portala, složiti dvije ponude za partnere od kojih se
jedan ne razumije u internet marketing, razvijati postojeće projekte,
osmišljavati nove, pisati tekstove i sponzorirane oglase, odgovoriti na
tridesetak mailova, stvarati strategiju privlačenja novih partnera,
predlagati teme za pisanje, proučavati zakone o poslovanju tvrtki,
pisati predračune i fakture.
Omogućila bi mi stvaranje dodatne vrijednosti na portalu.
Zapošljavanje troje novih ljudi, moje prve plaće i potvrde vrijednosti
nakon tri godine investicije slobodnih vikenda, znoja, razočaranja i
veselja.
Pomogla bi mi da se osjećam kao svoj na svojem. Da se razvijem i
raširim na način da novinari iz redakcije mogu pratiti svaki segment
obrazovanja i mladih u Hrvatskoj, a ne da nam uvijek nešto prođe kroz
ruke jer se posao nagomilava, a vremena nikad dovoljno. Pokazalo bi mi
se da sam bio u pravu i da se može u Hrvatskoj ostvariti lijep uspjeh te
da će država prepoznati kvalitetan rad i stati iza mene.
Udar na jednu generaciju
Ljudi koji rade za mene, uspjeli su u kratkom periodu postati
ozbiljni novinari koji nižu velike uspjehe. Ravnatelji radi njihovih
tekstova dobivaju otkaze, inspekcije zbog naših priča izlaze na teren,
dekanima se dokazivalo falsificiranje potpisa u indeksima, pisalo se o
prepisivanju državnim maturama, slučajevima pedofilije u školama,
otkrivali su fantastične mlade ljudi koji se ujutro bili na portalu, a
navečer u središnjim dnevnicima.
Upravo zbog toga mi ostaje gorak okus u ustima kada znam da bi s još
dvoje novih novinara naša priča bila još uspješnija. Teško mi je kada
znam da moji prijatelji i kolege ne stižu obraditi sve što im dođe pod
ruke, a želju imaju. Gadi mi se što sam im morao reći da od novih
zapošljavanja koje smo dogovorili neće biti ništa jer neki sustav u
ministarstvu ne radi kako treba, a ministar Mrsić i zavodi nam govore
kako je sve super.
Lagali su nas
Tjedno znam odraditi 80 sati i mogu reći da sam jako mlad
postao svjestan što znači biti poduzetnik. Spreman sam i dalje ulagati
svoje vrijeme i trud u orginalan projekt koji s kvalitetom raste iz
mjeseca u mjeseca. Spreman sam platiti porez od 25 posto i odraditi 80
sati u tjednu, ali nisam spreman za podmetanje noge cijeloj generaciji.
Da nećemo imati novaca se znalo puno prije, a zavodi za zapošljavanje
nisu odobravali stručno ospobljavanje već duže vrijeme. Vjerojatno bi
Vladi bilo nezgodno da se sklopilo 12.000 ugovora koje bi bili obvezni
poštovati pa su odgodili odobrenja. Naši savjetnici na burzi naravno ne
da ne znaju ništa o tome nego imaju naredbu šutiti i upućivati nas u
opsežnu dokumentaciju i navoditi na gubljenje vremena.
U poslu je računica vrlo jednostavna. Plaćaš partneru obavljenu
uslugu. Ako usluga nije obavljena, račun ne platiš. Zašto ako je ne
isplatim plaću činim kazneno djelo, a kada nas vi navlačite za nos da
idemo od ureda do ureda to nije? Zašto i dalje poslovati s partnerom
koji ne odradi svoj dio posla?
