Kako pravilno deklinirati imena Dino, Vlaho, Bruno? Postoje dvije mogućnosti, ali jedna je ispravnija
Deklinacija vlastitih imenica ponekad može biti zbunjujuća. Primjerice, govornici su često u dilemi oko imena Dino, Vlaho, Vito, Bruno i drugih sličnih njima. Riječ je o dvosložnim muškim imenima s dugouzlaznim naglaskom, a mogu se deklinirati prema dvjema sklonidbama, ovisno o govoru, ali i nekim drugim faktorima.
Neka od izdanja Hrvatskog pravopisa
Što mislite, koja je od sljedećih rečenica ispravna?
Svi uvijek kasne osim Dina.
Svi uvijek kasne osim Dine.
U skladu s normom hrvatskog standardnog jezika ispravnom se smatra druga rečenica (Svi uvijek kasne osim Dine.). Ipak, to ne znači da prva rečenica nije podjednako ispravna.
Moguće su dvije sklonidbe
Za razliku od dvosložnih muških imena, poput Janko, Darko, Marko (odnosno imena koja imaju suglasničku skupinu koja završava glasom k i koja se uvijek sklanjaju prema a-sklonidbi: Janka, Darka, Marka), imena kao što su Bruno, Dino, Vlaho, Vito, Lino, Ivo, Jozo i Bono, mogu se sklanjati prema dvjema sklonidbama.
Prva je a-sklonidba, što znači da u genitivu završavaju na a – Bruna, Dina, Vlaha, a druga je e-sklonidba pa u genitivu završavaju glasom e – Brune, Dine, Vlahe.
Jezik 55., Bošnjak Botica, T. i Jelaska Z., Sklonidba muških dvosložnih imena
Prema hrvatskom pravopisu i drugoj normativnoj literaturi, ova su se imena obično svrstavala u e-sklonidbu (Brune, Dine, Vlahe), dok bi se oblici a-sklonidbe (Bruna, Dina, Vlaha) spominjali tek povremeno, i to najčešće kao regionalizmi. Međutim, postoje i govori, u prvom redu primorski, u kojima su potvrđeni oblici prema a-sklonidbi.
Također, iako je podjela na primorske i kontinentalne govore vrlo neprecizna, može biti vrlo praktična i pružiti određenu pomoć kada nismo sigurni kako sklanjati nečije ime.
Norma ne može strogo odrediti kako se sklanja čije ime
Za razliku od općih imenica, vlastita su imena, a posebice vlastita imena ljudi, vrlo bitan čimbenik identiteta svakog pojedinca. Zbog toga ona nisu samo jezične, već i izvanjezične činjenice kojima se ističe mjesna, narodna, kulturna i druge pripadnosti. U tom se smislu, obilježja imena zapravo ne mogu u potpunosti jezično propisati.
Zbog toga je važno napomenuti kako norma ne može strogo odrediti kako bi se neko ime trebalo izgovarati, zapisivati ili sklanjati. Svatko ima pravo sklanjati svoje ime onako kako je to u njegovoj ili njezinoj sredini uobičajeno. Ali ipak, kada postoji dvojba ili kada nismo sigurni kako se nečije ime sklanja, prednost bi se trebala dati ‘uobičajenijoj’ e-sklonidbi.
