Mediji su jučer prenijeli da je zatvoren Facebook page Bogglers, stranica pokrenuta od kretora pagea Čitav Internet, koja je parodirala blogere Hrvoja Šalkovića, Andreu Andrassy i Blogera Kruleta. Druga je to bannirana stranica koja se ruga Šalkoviću u zadnjih mjesec dana. Šalković tvrdi da nema ništa s tim, ali se slaže sa zatvaranjem ‘hejterskih’ stranica.
YouTube; screenshot
Nikada nisam hejtao Hrvoja Šalkovića.
Nisam ga hejtao jer piše mlaku i mlitavu Facebook prozu za mediokritete, za zaboravljene kućanice koje tipkaju s dva prsta, za ljude koji pjevaju u crkvenim zborovima, za ekipu u cipela-patikama. Nisam ga hejtao jer piše suhe i prazne klišeje. Nisam ga hejtao jer ga slijede orkovske horde averidža.
I oni moraju imati nekoga koga će čitati. On je bio za njih, ne za mene. Nisam se osjećao pozvanim da ga hejtam.
Nisam hejtao Šalkovića jer kroz svoju prijesni i tanki ‘real life wisdom’ svojim sljedbenicima prodaje gazirana pića. Malo je doduše usrano što to radi pod krinkom, što ne kaže lijepo i ljudski da nešto reklamira, ali za to vjerojatno on nije kriv. Tako su mu rekli. Ima i gorih načina zarađivanja u životu. Kad već ima takav alat pod palcem, zašto da ne zaradi. I ljudi su odgovorni za svoje postupke. Tko zbog njega kupi bočicu soka – zaslužio je da ga kupi.
Nisam ga hejtao zbog toga odakle mu lova za putovanja. I ja bi vjerojatno na njegovom mjestu radio nešto slično. Dobro, ne bih išao u Burmu, jer, uz dužno poštovanje, kog’ boli kurac za Burmu, ali bi radio nešto što me čini sretnim. Nešto za što bi mislio da me čini većim, boljim, nešto što bi mi pričinjavalo užitak. To je njegov život, njegova spika, nek’ ju gura. Ne tiče me se.
Nikada nisam hejtao Šalkovića. Njegovi postovi na news feedu u meni su budili osjećaj sličan onome kada na cesti vidite trudnicu kako puši. Znate da je grozno, znate da se to ne bi trebalo događati, ali ne možete ništa. Tuđi život, tuđe tijelo. Možete samo spustiti pogled, pustiti da vas prođe taj trpki osjećaj susramlja i nelagode, pa skrolati dalje.
Najgore od svega bi u toj situaciji bilo stati i nešto prigovoriti toj trudnici. Tu nema povoljnog ishoda. Ne može joj se ništa objasniti. Ta će vas trudnica vjerojatno lagano poslati u kurac i nastaviti dalje. Nisu mi bili jasni ljudi koji bi srali Šalkoviću u komentarima. On bi ih, kao prava trudnica-pušačica, fino poslao u kurac i nastavio dalje. Izbrisao bi komentar, blokirao i ćao pepi. Nikada nisam mogao dokučiti što su htjeli postići s time.
Nisam hejtao Šalkovića ni kada sam lajkao stranice koje mu se rugaju. Bile su mi samo smiješne. Ruganje je zdravo. Najzdravije za onoga kome se ruga. Da se malo vidi kroz tuđe ogledalo. Iskreno, nisam mislio ni da bi te stranice u Šalkovića mogle izazvati nekakvu dublju nelagodu. Nisam mislio da njemu, koji, kako sam voli reći, ima milijune fanova na 9 kontinenata, može smetati nekakva stranica od hiljadu petsto ljudi.
Nije mi jednostavno palo na pamet da je moguće da Šalković čita te postove, da mu se grlo puni teškim i gustim bijesom, da mu se na rubovima očiju skupljaju kapljice suza, da čvrsto stišće usnice i ne pušta ih da poteku niz obraz.
Kada je bannana prva stranica koja mu se rugala, mislio sam kako nije moguće da je iza toga on. Mislio da je vjerojatnije da je stranica nestala zbog brendova koji su se vezali za Šalkovića. I to je stvarno jako, jako nategnuto, ali mi je ipak bilo vjerojatnije od toga da je to on osobno prijavio.
Ni kada sam jučer pročitao da je nestala druga stranica koja se ruga Šalkoviću, nisam mislio da on stvarno stoji iza toga. Nisam mislio ni da su je prijavili neki njegovi obožavatelji. Mislim, tko bi se mogao toliko identificirati sa njim, biti mu toliko vjeran da prijavljuje stranice koje mu se rugaju.
Počeo sam sumnjati da Šalković zna kako su nestale te stranice tek kada sam jutros pročitao da je za tportal.hr rekao kako nikada nije vidio ni čitao te stranice, kako satiru uvijek lajka i šera, ali kako je uvijek za ukidanje hejt stranica, usput dodavši kako je možda stranicu prijavio netko od njegovih (TOČNO) 173.000 obožavatelja.
Šalković ne zna što je bilo na tim stranicama, ali pretpostavlja da se radi o hejtu, a ne o satiri. I to je dosta bitno u ovoj nebitnoj priči. Nije rekao mržnja, rekao je hejt. Mržnja je agresivan, toksičan i destruktivan osjećaj. Širenje mržnje po bilo kakvoj osnovi je kažnjivo i stranice koje šire mržnju s pravom se uklanjaju s društvenih mreža. Ali Šalković zna da se na tim stranicama ne radi o mržnji, već o hejtu.
Riječ hejt ima potpuno drugačiju konotaciju. Netko tko mrzi je opasan i štetan. Netko tko hejta je – jadan. Hejter je neostvaren, zavidan, iskompleksiran. Kada nekome kažete da je hejter, okarakterizirate ga kao takvoga. Nitko ne voli da mu se kaže da je hejter.
Šalković koristi istu semantičku taktiku kao i razne šupljoglave internet persone koje se ‘ne obaziru na hejtere’. Riječ hejter koristi isto kao što homofobi koriste riječ peder. Kada se homofobnoj seljačini netko ne sviđa zbog bilo kakvog mogućeg razloga, kaže mu da je peder jer misli da je to najgore što mu možeš reći. Tako i Šalković nekoga tko mu se uspješno ruga ima potrebu nazvati hejterom. Zavidnim. Jadnim. Iskompleksiranim. Neostvarenim.
Šalković tvrdi da ‘ne zna’ što je na tim stranicama pisano, ali ima potrebu reći da su jadni, iskompleksirani i neostvareni te da bi takve stranice trebalo zatvoriti.
Što je dosta jadno i iskompleksirano, priznat ćete. Sad mislim da su te grupe nestale Šalkovićevom voljom. Da se ponio kao dijete koje kući nosi loptu s igrališta kad primi gol. Da je pomislio da je faca, pa se sjetio da nije.
I zato sam ga počeo hejtati.
*Komentar je stav autora
