Kako to da se kreativno pisanje može ocjenjivati, ali se ne uči na nastavi?
U hrvatskim školama kreativno pisanje se kroz nastavu ne uči, ali se svejedno ocjenjuje kroz školske zadaćnice i eseje. Vani je kreativno pisanje čest predmet u srednjim školama i na fakultetima, a velike promjene kod nas trebala bi donijeti kurikularna reforma.
foto: Flickr
Kreativno pisanje dio je školskog iskustva svih nas. Svi smo pisali zadaćnice i eseje na teme godišnjih doba ili stihova poznatih pjesnika. Svi znamo kako je to biti u učionici šesti sat u drugoj smjeni, kad je vani već odavno mrak i gledati u hipnotizirajuće ravne linije školske zadaćnice. Svi znamo kako je sjediti na blok satu hrvatskog i cijediti zadnje kapi moždanog soka da napunimo bijele praznine približno suvislim tekstom o jeseni ili svome gradu.
Svi smo za to uredno ocijenjeni. Za gramatiku i za sadržaj. Neki su se zadaćnicama veselili. Riječi i slike dolazili su im lako. Neki su taj blok sat provodili cuclajući vrh kemijske i gledajući na sat, s jezom i gađenjem čitajući tih deset običnih rečenica u koje su uspjeli pretvoriti svoje amorfne misli. Uvijek je bio netko tko je mislio da je neviđena fora napisati zadaćnicu o tome kako sjedi u razredu i piše zadaćnicu.
Pisanje je vještina. Naravno da su neki, zbog svojih preferencija, sposobnosti ili prirode sami po sebi vještiji u njoj. Isto kao što su iz istih razloga neki sami po sebi vještiji u računanju. Isto kao i računanje, pisanje je nešto s čime se koristimo u svakodnevnom životu. Možda ne pišemo romane, ali pišemo mailove, motivacijska pisma ili žalbe zbog kazne u tramvaju.
I pisanje i računanje ocjenjuju se u školi. Zašto se onda pisanje nikada ne vježba ni ne predaje?
Kreativno pisanje se uči
Tjedan dana pred ispit iz matematike ili fizike, na satu se vježbaju zadaci koji bi se u tom ispitu mogli naći. Vježbaju se i kod kuće. Često se vježbaju i na instrukcijama.
Kreativno pisanje, ili upotreba jezika , pred zadaćnicu se ne vježba. Ne vježba se ni na satu ni kod kuće. Teško mi je povjerovati da je ijedan profesor književnosti nekada zaradio nešto sa strane dajući instrukcije pred važnu zadaćnicu ili esej. Na blok satu hrvatskog na kojemu se piše zadaćnica za svoj ćete rad biti ocijenjeni za stil, ali vas za to nitko neće pripremiti na satu. Učenici su prepušteni sami sebi i svojim sposobnostima.
– O kreativnome pisanju nitko ne poučava u sklopu redovne nastave. Postojale
su radionice na kojima se moglo educirati, ali ne u redovnoj nastavi, nego u
vlastitome angažmanu. U planovima i programima nije uvršten takav vid rada s
učenicima. Kada imamo nadarene, samouke učenike koji kreativno pišu, tada se
profesori dodatno u individualnom radu s takvim učenicima pripremaju i rade.
Najčešće su prilike za prikazati rad takvih učenika LiDraNo, različite
obljetnice tipa Dana grada, Sjećanja na Vukovar… ili Goranovo proljeće te
natječaji pojedinih knjižnica s određenim povodom, rekla nam je profesorica hrvatskog jezika i književnosti iz Srednje škole Valpovo.
Možete li zamisliti da vas netko ocjenjuje na ispitu iz matematike bez ste ikada učili to gradivo?
Ako je kreativno pisanje, stvarno isključivo umjetnička forma koju se ne može učiti, zašto se u zadaćnicama ocjenjuju stil i sadržaj? S druge strane, ocjenjivanje i vježbanje umjetničke vještine nije strano unutar našeg obrazovnog sustava. U osnovnim školama ocjenjivani smo za pjevanje i slikanje.
Pisanje nije samo umjetnost
Kreativno pisanje, naravno, može biti umjetnost, ali je prije svega vještina koja se koristi u različitim zanimanjima. U pisanju svake vrste medijskog teksta, marketingu, komunikacijama, znanosti i umjetnosti… Područja su to koja obuhvaćaju velik broj zanimanja u kojima ljudi zarađuju za kruh koristeći vještinu koju ih nitko nije učio. Pisanje je i vještina koja se koristi u svakodnevnom životu. Ona treba biti dio kurikuluma. Treba se i ocjenjivati. Ali ju prije svega treba vježbati.
Kreativno pisanje nudi se kao predmet na mnogim američkim sveučilištima i srednjim školama. Na satima kreativnog pisanja učenici vježbaju i uvježbavaju tehnike pisanja, razvijaju stil, i bruse vještinu pod nadzorom mentora ili profesora. Ta vještina u kombinaciji s drugim znanjima koje su stekli kroz obrazovanje korisna im je i na tržištu rada i u profesionalnoj karijeri.
Kreativnom pisanju ne samo da se kod nas ne uče učenici, ne uče se ni profesori.
– Na žalost, se tijekom vlastita obrazovanja nisam susrela s kreativnim
pisanjem. Nitko nas nije poučavao kako raditi s nadarenim učenicima, već sve
to danas radimo po vlastitoj savjesti i sami pronalazimo literaturu, ideje i
način kako motivirati mlade ljude na pisanje uopće, rekla nam je profesorica iz Valpova.
Državna matura i novi kurikulum
Poseban problem u ovom pitanju nastao je uvođenjem eseja u državnoj maturi.
– Uvođenjem se Državne mature promijenio tip eseja. On je sada znanstveni,
što znači da učenici kroz takav način izražavanja trebaju pokazati znanje o
određenom autoru, djelu, razdoblju… i izražavati se znanstvenim stilom
(uporaba nazivlja određenoga razdoblja, pojmova iz teorije književnosti…)
Dakle, kreativno pisanje „lijepih“, subjektivnih rečenica o određenom
osjećaju ili spoznaji više nije prisutno u školskim esejima, rekla nam je profesorica Srednje škole Valpovo.
Standardizacijom se polako gubi i ono malo vježbe kreativnog pisanja koje je postojalo u starim zadaćnicama. Profesori su pod pritiskom da učenike što bolje pripreme za državnu maturu. Uspjeh učenika na njoj reflektira se i na profesore. Entuzijasti koji su s učenicima radili u slobodno vrijeme, kod njih u tekstovima tražili kreativnost i kritičko mišljenje, koji su se trudili da svi ih njihovih razreda odu s boljom upotrebom pisane riječi, podučavanjem kreativnog pisanja sve se manje mogu baviti.
Dobro napisan esej i esej sa 100% bodova nisu uvijek isto.
Ovaj problem je ,izgleda, prepoznat i u reformi kurikuluma. Nakon provođenja reforme, učenici bi trebali imati više slobode u oblikovanju programa svog obrazovanja. Zanimljivo, reformom je hrvatski jezik podjieljen između dva izborna modula. U četvrtom, jezično-humanističkom modulu naglasak se stavlja na ligvistički aspekt hrvatskog jezika. U petom, umjetničko-humanističkom modulu, naglasak u gradivu hrvatskog jezika stavlja se na njegov umjetnički aspekt.
– Definitivno sam za dva predmeta unutar jednog postojećeg. Prvi bi mogao biti književnost i medijska kultura, a drugi jezik i jezično izražavanje. Možda bi onda i uspjeli nešto napraviti s djecom. Ovako je to samo puko poučavanje, a na kraju nemam vremena s djecom ponoviti ni pravopis, a kamoli nešto što se zove kreativno pisanje, zaključila je profesorica iz Đakova.
