slika: www.izloog.com
Falcones, elpais.com
Ponekad se pitamo kako su ljudi prije izuma strojeva gradili velebne građevine? Što ih je tjeralo da na svojim leđima nose teret težak i više stotina kilograma i proživljavaju nesnošljive bolove bez ikakve naknade? Na ova pitanja zasigurno odgovara povijesni roman „La Catedral del Mar“, španjolskog pisca Idelfonsa Falconesa.
Radnja romana smještena je u Barceloni za vrijeme njezinog najvećeg procvata i moći. Najpokorniji, odnosno najsiromašniji stanovnici su tijekom pola stoljeća dovlačili velike kamene gromade kako bi iz zahvalnosti prema moru od kojeg žive sagradili najljepšu katedralu na Mediteranu. U sjeni gradnje odvija se životna avantura odbjeglog kmeta Bernata i njegovog malog sina Arnaua. Otac u silnoj želji da njegov sin okusi slobodu kao građanin Barcelone, naposljetku gubi bitku s povijesnim i političkim čimbenicima.
Arnau kao odličje dostojanstva i dobrote postaje jedan od nosača kamenja u izgradnji katedrale te zahvaljujući iskazanoj hrabrosti u ratu postaje barun. Iako je na prvi pogled imao u materijalnom smislu sve što čovjek može poželjeti, nije prestajao tragati za dostojanstvom. Srdačnost i dobrota prema suradnicima, klijentima, a najviše prema marginaliziranim skupinama- Židovima i Maurima, dovele su ga do gotovo revolucionarnog ustanka.
Iako je zaplet pun pravnih i financijskih manevara srednjovjekovnog sustava, dašak različitosti je unio sam autor situacijama iz kojih možemo naučiti kako bez obzira na teške trenutke i nanesenu nepravdu i dalje ustrajati te davati ono najbolje od sebe. Kako bi dali najbolje od sebe trebamo shvaćati i druge, ne suditi im na temelju njihove prošlosti. Prošlost je ono već proživljeno i svatko zaslužuje šansu za novi početak i dokazivanje da ima svoju svrhu na ovome svijetu, kao što je i Arnau dokazao.
Činjenici da je roman proglašen najboljim španjolskim romanom 2006. godine i u Italiji najboljim stranim romanom 2007., ide meni najdraži citat u knjizi:
„ Prošlost ne postoji. Nema se za čime žaliti. Pogledaj more. More prošlosti nema. Ono nikada neće tražiti objašnjenja. Zvijezde i mjesec su tu da nam osvjetle put, da sjaje za nas. Njih nije briga što se u prošlosti moglo dogoditi. Oni su tu da nas prate i sretni su s time, možeš li ih vidjeti kako sjaje? Bi li zvijezde na nebu treperile da je prošlost važna? Ne bi li Bog poslao veliku oluju da nas želi kazniti? Mi smo sami, ti i ja; bez prošlosti, bez sjećanja, bez krivnje, nema ničega što može stajati između naše ljubavi.“
