Klub Šibenčana se dirljivo oprostio od barba Arsena: Pročitajte kako je velikan grdio svoju dicu
Prošla su skoro četiri dana otkada nas je napustio veliki hrvatski glazbenik, pjesnik, književnik Arsen Dedić, ali je još uvijek teško povjerovati da nije više s nama. S mnogih strana su u međuvremenu pristigle spomenice, oproštaji, lijepe riječi za ovog velikana, a jučer su mu se dirljivo obratila i ‘njegova dica’ odnosno mladi iz Kluba Šibenčana u Zagrebu. Njih je kadgod rođeni Šibenčanin Arsen znao posjećivati, novčano i autoritetom pomagati te mudrim savjetima i dosjetkama oplemenjivati. Pročitajte njihov oproštaj od barba Arsena, koji obiluje toplim riječima, ali i prafraziranim mislima pjesničkog velikana.
Fotografija: Jabuka TV plus logo Kluba Šibenčana
Hrvatska glazbena i književna scena izgubila je prije četiri dana jednog neponovljivog čovjeka, ali djela koja je Arsen Dedić ostavio iza sebe, još će dugo govoriti umjesto njega. U međuvremenu su se mnogi oprostili od ovog velikana, a na jedan uistinu neposredan, topao način su to učinili i Arsenovi mladi sugrađani iz Kluba Šibenčana, na svojoj službenoj Facebook stranici.
Njihovu spomenicu prenosimo u cjelosti:
Popodne s barba Arsenom
„Dec’ crnog na vaš račun, ionako je sve ostalo na moj.“ Tako nas je otprilike jednog jesenjeg popodneva pozdravio Arsen Dedić pri svojem iznenadnom posjetu Klubu Šibenčana, u koji je, kako kaže, s predumišljajem svratio da vidi koliko smo ga srozali. Bila je to, recimo, prigodna izjava okvirno godinu i nešto nakon takozvane studentske reforme Kluba 2008. godine, inicijative za koju smo kao i za mnoge nakon nje tražili potporu njegova autoriteta, jer je njegova riječ u pravilu bila pravorijek te smo se njome, doduše ne baš uvijek vješto, služili kao oruđem pri ostvarenju naših ciljeva.
Alatom koji nam, unatoč kroničnom nedostatku vremena i povremenom nedostatku zdravlja, barba Arsen nikad nije uskratio i na tome mu vječno hvala.
Mi smo naravno jedni od onih koji se ne libimo priznati da je naš odnos s njim mahom bio jednostran. Naime, bezrezervno smo cijedili njegovu dobrohotnost i iskorištavali slabost na šibensku dicu, što je on naravno znao te uglavnom s blagim osmjehom odobravanja dopuštao, motreći kako se koprcamo i čeličimo u problemima koje je on već odavno pregazio, ne libeći se u tom svemu dometnuti i po koju opasku. „Mi smo nekad gubili novce i knjige, a vi ste evo napredovali, pa ste uspili izgubiti klavir.“ Bio je to njegov uvod u pitanje s kojim je želio saznati nešto više o sudbini pijanina koji je godinama resio podrum Trenkove te obilježio lijep dio kako klupske, tako i Arsenove zagrebačke povijesti.
Tom fenomenu nestanka pijanina posvećen je i jedan čitavi broj Refula (povremeno glasilo Kluba Šibenčana nap. ur.), međutim rezultat je ostao nepromijenjen. Mi smo, kako je rekao napredovali, a on je kao i puno puta do tad, bio u pravu. Bio je u pravu i oko još nekih stvari na koje nas je to popodne podrobno uputio i upozorio, vadeći precizne podatke iz svojeg bogatog životnog iskustva i iz svoje obimne i gotovo nepogrešive memorije, tražeći od nas da još čvršće prionemo radu, znajući da sutra može biti samo gore i kasnije.
Mi smo ga naravno s oduševljenjem slušali i mudro klimali glavom, ali kako to obično i biva, skoro ništa od tog nismo napravili, što je on naravno već unaprijed znao, rekavši nam između redaka da je vrijeme diletanata tu i da se uzaludno ne opiremo.
Poradi svega tog, šarm i veličina ovog čovjeka su iz naše perspektive neupitni, čak i kad je, kako vidite, njegova riječ gorko ubadala u samo srce naših slabosti, mi smo bili svjesni da se više da naučiti iz njegove beštime, nego iz mnogih knjiga i udžbenika. Naime, da budemo slikoviti, mnogo više su nam značili i njegovi odlasci, nego mnogih drugih dolasci.
Kao da je to i slutio, pa je ustao upravo onako kako je i došao, poput kakva blagovjesnika, suptilno i iznenada, rekavši kako nismo baš toliko dobri da toliko dugo sjedi s nama, te je naravno ostavio novac za svoj deci vina, uz izjavu: „Hvala na piću, ali ovo van je za pituru. Manite teke ovo.“ – pokazujući rukom prema ovalnom zagasito ciglenom stropu Kluba, pokretom koji je polagano prerastao u kratki zamah pozdrava pri njegovu izlasku.
Naše ruke su, baš poput njegove, bile u zraku odzdrava, mašući mu dok nije zahvatio vrh stubišta i izašao van naša vidokruga, ostavivši nas da rekonstruiramo taj susret sa još pokojom neizbježnom dosjetkom iz prošlih zajedničkih, uvijek prekratkih druženja. Upravo onako kako je prije koji dan ostavio sve nas, da živimo u sjećanju na jednu veliku sudbinu dobrotvora te pjesničkog i glazbenog genija.
Uvijek je govorio da se dobre patetike ne treba libiti, pa se evo mi nadamo, da smo ovim zadovoljili njegove kriterije, kao što smo našu potrebu da mu posvetimo par rečenica za ispraćaj.
Barba Arsene, neka Vam je vječna pamjat,
Vaši studenti iz Vašeg Kluba.
*NAPOMENA: Citati nisu doslovni, već su formirani po sjećanju.
