Kolaps ‘Zemlje znanja’: Studenati se gomilaju, a kadrova i novca sve manje
Termin ‘zemlja znanja’ udomaćio se u Hrvatskoj s ministrom Draganom Primorcem. Mlad i uspješan znanstvenik, koji je studirao u Europi i Americi trebao je, nakon što je preuzeo mandat na čelu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa krajem 2003. godine, donijeti u naše obrazovanje dašak svježeg zraka. Stari sustav, preuzet iz bivše države, pokazivao je sve više rupa. Na vrata naših fakulteta kucala je Europska unija sa svojim bolonjskim procesom i jednim novim pogledom na obrazovanje. Pokušali smo se prilagoditi svjetskim standardima, no jesmo li u tome uspjeli?
Danas, skoro deset godina nakon što je Primorac najavio da će Hrvatska
postati društvo znanja, termin ostaje nejasan kao i prvog dana. Kad čuju
ovu sintagmu ljudima i dalje na pamet prvo padaju neke daleke i bogate
zemlje, a ne Hrvatska.
Na opasku o Lijepoj našoj kao zemlji znanja tek se s prijezirom odmahuje rukom.
Nepovjerenje mladih i izostanak koristi kojom je trebala rezultirati Primorčeva reforma, danas u vrijeme krize, opipljiviji su nego ikad prije. Upravo to nas je potaknulo da analiziramo naš obrazovni sustav na više razina kako bismo dobili presjek onog što je Hrvatska uložila i onog što je dobila u posljednjem desetljeću od ovog projekta.
Ulaganja manja nego prije 10 godina
Svaka priča počinje i završava s novcem pa tako i ova. Bitno je naglasiti da sustav financira na tri razine. Jedino je visoko obrazovanje financirano direktno iz državnog proračuna, a srednje i osnovne škole su pod nadzorom i financijskim kišobranom županija i općina.
Takav sustav podosta otežava uvid u stvarna financijska sredstva koja se ulažu u obrazovanje no čak i letimičan pogled na izdvajanja iz državnog proračuna će nam dati jasnu sliku.
Prema informacijama Nezavisnog sindikata znanosti i obrazovanja u Hrvatskoj postoji tendencija pada ulaganja u obrazovanje. Od 2009. financijska injekcija ovom sektoru sve je manja te se ove godine udio ulaganja u obrazovanje spustio ispod razine od prije deset godina.
Kuba ulaže četiri puta veći postotak svojeg BDP-a
Negativan trend se nastavlja
Najgore od svega je to što će se ovakav trend nastaviti te će se do 2014. ulaganje u ovaj sektor spustiti na samo tri posto što je svakako nedovoljno za moderno funkcioniranje sustava.
Taj podatak dobiva na težini kad ga usporedimo s razvijenim zemljama u našem okruženju. Prosjek Europske unije, pred čijim smo vratima, nešto je iznad pet posto BDP-a s tim da Finska, koju se etiketira kao stvarnu ‘zemlju znanja’, u tu svrhu ulaže duplo više nego Hrvatska.
Sve više studenata
Kontraargument političari nalaze u statističkim podacima, točnije u
povećanju broja brucoša i diplomaca koji je evidentiran od početka
projekta ‘Zemlja znanja’.
Hrvatska danas ima više od 120 tisuća brucoša što je za trećinu više
nego što je to bio slučaj prije deset godina. Također usporedimo li broj
studenata koji su završili fakultete za zaključiti je da se u proteklom
desetljeću ta brojka povećala za više od 16 tisuća.
Unatoč povećanju broja studenata smanjuje se broj onih koji ih mogu
podučavati. Još 2010. godine zagrebački Prometni i Fakultet političkih
znanosti ukinuli su demonstratore.
Smanjenje kadrova vodi tome da profesori imaju sve manje vremena za
pojedinačne studente, kvaliteta studija pada, te uz to ne postoji kanal
za vrhunske studente da se istaknu i doprinesu radu svojih fakulteta.
Zaglavili na svjetskom dnu
Kod vrednovanja kvalitete na prvi pogled nailazimo na jedan veliki problem, a to je kako vrednovati znanje. Odgovor na to pitanje su dali kreatori Šangajske liste i QS World University Rankingsa, dvaju najvažnijih svjetskih programa vrednovanja kvalitete sveučilišta.
Oni sveučilišta rangiraju po inovativnosti, relevantnosti i istraživačkom radu, kvaliteti profesora i objekata u kojima se radi i živi.
Kad se hrvatska sveučilišta stave u ove gabarite do izražaja dolazi sva bijeda našeg obrazovnog sustava. Naime, naše najveće sveučilište, ono zagrebačko se našlo između 550. i 600. mjesta na tablici QS-a, a na Šangajskoj listi se pozicioniralo između 401. i 500. pozicije.
Točno mjesto je teško odrediti, jer istraživači institucije ocjenjuju okvirno u zoni u kojoj je Sveučilište u Zagrebu smješteno.
‘Ne vjerujem da će nas uopće biti na listi dogodine’
S obzirom na plasman Sveučilišta u Zagrebu možemo samo pretpostaviti kako bi tek prošli ostali naši predstavnici.
Rektor Zagrebačkog sveučilišta Aleksa Bjeliš se ljuti kada se vrši usporedba s Beogradom i Ljubljanom, no to je razumljivo s obzirom na činjenicu da su najveći obrazovni kompleksi naših susjeda bolje plasirani na prošlogodišnjoj Šangajskoj listi.
– S obzirom na sadašnju hrvatsku politiku prema znanosti i obrazovanju ulazak među prvih 500 dobar je uspjeh. Također, malo je vjerojatno da će Sveučilište u Zagrebu sljedeće godine ostati na listi, zaključio je u svom očitovanju rektor Bjeliš te svojom izjavom potvrdio silaznu putanju koju ima naš obrazovni sustav.
Studenti na pokretnoj traci
Čini se da se u Lijepoj našoj školovanju pristupa kao proizvodnji kobasica na pokretnoj traci. Logika koja gura kvantitetu ispred kvalitete dovela je do potpune degradacije obrazovnog sustava i rasprodaje ono malo reputacije koje su naša sveučilišta imala.
– Krajnji rezultat je sustav koji nije ništa bolji od staroga, te sustav koji naše visoko obrazovanje ne harmonizira s ostatkom Europe i Europskom unijom. Skuplji je, a razina nezadovoljstva studenata i akademskog osoblja, posebice u društvenim znanostima, je zabrinjavajuća. Najgore tek predstoji. Odljev mozgova bit će logičan ishod te pogreške, napisao je jedan od vodećih analitičara Bolonjskog procesa u Hrvatskoj Zoran Kurelić, s Fakulteta političkih znanosti, koji je jasno pokazao koliko zapravo griješimo i kaskamo za svjetskim standardima.
Galerija 3 Fotografija
Otvori
