Kolaps ‘Zemlje znanja’: U Hrvatskoj vlada obrazovni i znanstveni kaos
Još od mandata ministra Dragana Primorca Hrvatskom se proširio termin ‘zemlja znanja’. U prvom tekstu koji baca svjetlo na ovu temu otvorili smo Pandorinu kutiju visokog obrazovanja, te našli pozitivne i negativne trendove u zadnjih deset godina. Inicijalni zaključak je bio mračan, te se pokazalo da Hrvatska, ukoliko želi konkurirati ostatku Europe i svijeta, te zaista se pretvoriti u ‘zemlju znanja’ mora više raditi i više ulagati.
Obrazovanje nije jedini element kojim bi se Hrvatska trebala pozabaviti ukoliko želi postati ‘zemlja znanja’. Znanstvena djelatnost neke zemlje često se uzima kao pravi pokazatelj učinkovitosti cijele obrazovne vertikale, te kvalitetnog i usmjerenog ulaganja države. Pozicija Hrvatske po ovom pitanju može se iščitati iz nekoliko izvora.
Znanstveni radovi slaba točka
Mediji su u zadnje vrijeme dosta izvještavali o rang listama sveučilišta koje godišnje objavljuje nekoliko izvora. QS World University Rankings, te Šangajska lista svjetskih sveučilišta ove godine su svrstale zagrebačko Sveučilište, jedino domaće na listi, na poziciju između 550. i 600. mjesta, u slučaju QS Rankings i od 401. do 500. mjesta u slučaju Šangajske liste. Jedan od razloga za ovako loše rezultate je i slaba znanstvena djelatnost naših sveučilišta, pošto je to jedan od glavnih kriterija ocijenjivanja kvalitete.
Nadalje, još jedan kvalitetan izvor po kojem se može vidjeti pozicija hrvatske znanosti u svijetu je Scimago rangiranje institucija. Dok prethodne liste pri ocjenjivanju uzimaju u obzir i infrastrukturu ili ugled sveučilišta, ova lista se temelji primarno na znanstvenom radu. Sveučilište u Zagrebu je na ovoj listi na 306. poziciji, a Institut Ruđer Bošković na 1206. mjestu. Iz istraživanja organizacije Scimago možemo iščitati kako naša najprestižnija znanstvena ustanova, Sveučilište u Zagrebu ima ispodprosječne ocjene na poljima znanstvenog utjecaja u svijetu, međunarodne suradnje i citiranosti znanstvenih radova u relevantnim časopisima.
Svi navedeni rezultati nisu novost, te su toga svjesni i odgovorni u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Agencija za znanost i visoko obrazovanje prije dvije godine je pokrenula projekt vrednovanja javnih znanstvenih instituta. U izvještaju koji je objavljen u travnju ove godine jasno su identificirani problemi znanstvenih institucija.
Velika ulaganja bez adekvatnih rezultata
Kroz analizu 25 znanstvenih instituta jasno se vidi problem neprofitabilnosti mnogih od instituta, što ukazuje na slabu društvenu relevantnost njihovog rada. Kao primjer možemo izdvojiti Institut Ruđer Bošković, koji smo već i pozicionirali na Scimago listi, koji je iz državnog proračuna i javnih tijela dobio preko 180 milijuna kuna, dok je prihod od vlastite djelatnosti bio nešto manje od 30 milijuna kuna.
Drugi problem, koji se spominje i u zaključku izvještaja, je slaba međunarodna suradnja svih znanstvenih instituta, koja je ispod svjetske, te europske razine.
Treći problem, također površno spomenut u izvještaju, je činjenica da su skoro svi znanstveni instituti dio sveučilišta. Ova činjenica samo na prvi pogled nije problematična. Naime, znanstvenici ovakvim uređenjem imaju manje vremena za istraživački rad, zbog činjenice da moraju velik dio radnog vremena predavati na fakultetima. Fakulteti bilježe sve veći broj studenata po jednom profesoru, a ulaganja iz proračuna se smanjuju. Uz to, istraživanje Agencije je pokazalo da su mlađi znanstvenici izuzetno nezadovoljni suradnjom sa svojim starijim kolegama, pogotovo u pogledu mentorstva.
U izvještaju Agencije za znanost i visoko obrazovanje pozitivno je ocijenjen broj znanstvenih radova koje stvaraju instituti, uz što stoji napomena kako je broj unutar europskog prosjeka.
Znanstvenih radova više, ali kvaliteta slabija
Ipak, ni ovdje nema puno prostora za optimizam, pošto broj znanstvenih radova ne bi smio nikako biti prezentiran bez usporednog podatka o releventnosti tih radova, koja se najbolje može ocijeniti njihovom citiranošću. Prema već prije spomenutoj Scimago listi citiranost hrvatskih znanstvenih radova drastično pada u zadnjih sedam godina. Podaci govore kako je od 2005. godine do 2010. godine broj citiranih članaka pao za skoro 75 posto.
Konačna slika ima malo toga pozitivnog. Brojni znanstveni instituti
izvlače velika novčana sredstva iz proračuna i nisu konkurentna na
tržištu, izbacuju mali broj relevantnih radova, te u konačnici nemaju
dovoljno snažnu ulogu obrazovanja novih mladih kadrova. Usporedno s tim,
ni sveučilišta ne mogu kvalitetno obavljati svoj posao zbog dijeljena
osoblja s znanstvenim institucijama.
