Komentar: Ministar Šustar trebao se javnosti ispričati zbog nedodjele nagrade Luka Ritz

Od 2009. godine, svakog 12. lipnja na obljetnicu smrti Luke Ritza, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta dodjeljivalo je nagradu Luka Ritz. Ove godine ta dodjela nije održana, a Ministarstvo o tome nije obavijestilo nikoga – niti članove Povjerenstva, niti obitelj Ritz, niti javnost. Tek nakon što su mediji izvijestili javnost o propustu, MZOS je to pokušao obrazložiti činjenicom kako se na natječaj prijavila samo jedna škola, što je u najmanju ruku neobično, budući da je dosadašnjih godina prosjek prijava bio dvadesetak. Svoje komentar o nastaloj situaciji poslao nam je i Mihael Salopek, bivši član Povjerenstva za dodjelu ove nagrade, a mi vam ga prenosimo u cijelosti.

Luka Ritz

Zadnjih dana uz svu buku političkih potresa, navijačkih nereda, neviđenoga licemjerja, političke i društvene neodgovornosti, a očito i sve manje ljudskosti želim posvetiti ovaj članak samo jednoj temi i onim prerano izgubljenim životima.

Praktički je potpuno nezapaženo kroz javnost prošla vijest o neodgovornosti Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta koja je uzrokovala da se državna nagrada Luka Ritz, po prvi puta u zadnjih 7 godina ne dodjeli na vrijeme i da taj svjetionik nade barem na jedan dan u javnosti ima sjaj osmjeha onih humanih, marljivih i vrijednih učenica i učenica koji se trude svojim primjerom pokazati kako ovo društvo možda nije izgubljeno.

Osjećao sam se loše cijeli dan, nisam mogao vjerovati i još uvijek ne mogu… Ministarstvo nije odradilo svoj do tada proceduralni i sasvim jednostavan dio posla. Prvo, nije obavještavalo članove Povjerenstva o tijeku natječaja. Drugo, nije u više navrata poslalo obavijest prema školama o natječaju za nagradu. I treće pokazalo je da do sada izgubljeni životi i prevencija takvih događaja njima ništa ne znače. I zato s razlogom za ovo krivim trenutnog ministra! Koliko god da se on ispričao obitelji Ritz, on se nije ispričao javnosti i pokazao svoj izraz lica u tom trenutku. Nije se ispričao učenicama i učenicima, nije se ponizio i obećao da se ovo više ne smije dogoditi!

Djeca koja zaslužuju ove nagrade nisu djeca koja traže nagradu za svoj rad ili tih tisuću kuna, nisu to ni djeca koja traže publicitet, to su djeca koja od vas i mene traže da im se pridružimo u stvaranju boljeg i sigurnijeg društva. Prije par godina, tada kao predstavnik učenika postao sam član komisije za dodjelu te nagrade. Nakon nekoliko pročitanih prijava osjetio sam grč u želucu i uzbuđenje, shvatio sam koliko je važno da priče tih tada učenika i učenica dođu pod svjetla reflektora javnosti. Bilo je tu priča od starije braće koja skrbe za svoje sestre, bilo je priča onih koji svoje slobodno vrijeme provode pomažući djeci s teškoćama u razvoju, bilo je i onih koji promoviraju borilačke sportove u dvorani a ne na ulici, bilo je divnih priča od kojih su nam oči znale i zasuziti.

Dogodio se propust kakav se nije smio napraviti, da se ta nagrada ne dodjeli na dan kada bi svi trebali stati i razmisliti koliko smo puta nekoga uvrijedili, a da njoj ili njemu nikada za to nismo ispričali. Stati i razmisliti kako možemo pomoći nekome u nevolji. Stati i razmisliti kako biti ljudi. To je dan kada je izgubljen jedan mladi život koji nas je trebao ujediniti u borbi za društvo bez mržnje i nasilja.

Svačije je pravo živjeti, isto kao što je i svačije pravo da bude kvalitetno obrazovan i educiran. Pa i onih koji su zbog nedavnog čina na utakmici Hrvatska – Češka postali predmet prijezira velikog broja ljudi. No, nisu ni ti ljudi koji su bacili baklje sami krivi, zapravo krivi smo svi mi koji smo dopustili svojom pasivnošću da se sustav razvije u ovakvu nakaradnu tvorevinu, koju sve teže i teže postaje nadzirati i stavljati u okvire zakona. U takvoj jednoj tvorevini radi agresivnosti, autodestrukcije, ne prihvaćanja različitosti, manjka empatije i sve manje ljudskosti izbrisani su deseci života, onih koje više nikada nećemo vidjeti i onih koji će radi loše rehabilitacije vjerojatno ponovno premlatiti nekog klinca. Jer eto on je drugačiji, oni su jači i oni to mogu.

Mihael Salopek