[KOMENTAR] Odgajamo li zaista ukalupljene i pasivne generacije mladih?
Oni ne poznaju svijet bez tehnologije, apolitični su, nemotivirani, lijeni i depresivni. Da, da, govorimo o sve ustaljenijim predrasudama o današnjim srednjoškolcima i studentima. Manjka im mladenačkog bunta i želje za promjenom nabolje, nerijetko im pripišu stariji bez da se zapitaju što je pripadnike generacije koja bi prirodno trebala biti najkritičnija spram društvenih okolnosti, dovelo do, čini se, beznađa i pasivnosti.
Prosvjed studenata Hrvatskih studija 17.1. 2017.| foto: iz arhive srednja.hr
Prije nešto manje od godine dana predstavljeni su rezultati istraživanja koje su, među ispitanicima u dobi od 15 do 30 godina, provodili Marko Kovačić s Instituta za društvena istraživanja te Milica Vučković i Kosta Bovan s Fakulteta političkih znanosti.
Cilj im je bio proširiti dosadašnje spoznaje o mladima; zaviriti u svijet milenijalaca i ranih Z-ovaca te propitati njihovo poimanje radikalnosti. Jesu li mladi radikalni i na koji način iskazuju svoje ideje te bi li se bili spremni izboriti za pozitivne društvene promjene?, neka su od pitanja na koja su istraživači tražili odgovore.
Skliznuli u apatiju, s budućnošću – vani
Rezultati su tog istraživanja ‘produbili’ i potvrdili ono što stariji već prebacuju mladima – oni koji su, nekako, oduvijek bili sinonim bunta i promjene, to više baš i nisu. Umjesto toga, izgleda da su mladi kolektivno zaronili u apatiju, konzervativizam i nemremo mi tu ništa stanje uma. U Lijepoj Našoj se stoga ni ne isplati truditi i boriti, tvrde mnogi dvadesetogodišnjaci, planirajući svoju budućnost – izvan nje.
Žalopojke o šugavoj politici, negostoljubivom tržištu rada i niskim plaćama nakon završenog fakulteta čuju se, doduše, na gotovo svakoj kavi. Naznake kritičkog razmišljanja i iskazivanja mladenačkog nezadovoljstva osjete se i u komentarima na društvenim mrežama; mlade je ondje relativno lako okupiti, no kad se treba aktivirati, rijetko koga ćete izvući iz sobe, ustaljena je i uglavnom točna konstatacija.
Korozivnu apatiju, kako su fenomen beznađa nazvali istraživači, prepoznali su, uostalom, i ispitanici spomenutog istraživanja. Svi se žale kako je situacija loša, a kad se organiziraju protesti polovica se ne pojavi, prelijeni su da se pojave, samo sjede doma, istaknuo je jedan, a drugi dodao: Želimo naglasiti jednu stvar, mi volimo pričati, ali nemamo znanja ni alate za djelovanje. Možemo sjediti i raspravljati satima na kavi, ali ne znamo kako djelovati.
Tužan odgovor na društveno-političku klimu
Imamo li zato pravo epitete o pasivnim i neangažiranim pojedincima, koje prečesto slušam, pripisivati samo mladima? Nismo li, uostalom, kao nacija zarobljeni u mentalitetu pustog žaljenja i nedjelovanja? Nekad mi se čini da zaista jesmo: kao da smo odustali od svake težnje za promjenom i pomisli da nešto, osim uzimanja kofera i jednosmjerne karte, možemo učiniti.
Uzimajući u obzir takav društveni kontekst, visoka razina rezigniranosti mladih na koju je ukazalo istraživanje, prestaje čuditi.
Bijeg u virtualno, ali i sve češće okretanje tradicionalnim vrijednostima koje će nas, mislimo, učiniti sretnijima i zadovoljnijima, svojevrstan je tužan odgovor hrvatske mladosti na društveno-političku klimu, financijsku nesigurnost i posljedično, produljenu adolescenciju.
No, znate li što me među rezultatima tog istraživanja najviše začudilo?
Radikalno im je sve što iskače od normi
Ispitujući kakva je percepcija radikalnog, istraživači su dobili odgovore da je mladima sâm pojam radikalnog negativan. Tako dio mladih radikalnost pripisuje konzervativnim pokretima poput inicijativa za zabranu pobačaja (…radikalan građanin je kao Željka Markić, koja je Opus Dei… i ide pobačaje zabranjivati…), dok drugi dio mladih radikalnim drži borbu za rodna i LGBT prava, smatrajući da je za ta prava malo prerano.
Nije me u tim odgovorima iznenadilo to što mladi imaju drugačije svjetonazore i razmišljanja. Začudila me činjenica da, prema istraživanju, mladi bilo kakvo odstupanje od normi i (subjektivnog) pojma ”normalnosti” smatraju radikalnim. Ponajviše zbog, opet, društva koji novije naraštaje uglavnom uči da se ne isplati izlaziti na izbore, pokretati inicijative, iskazivati svoj stav… Iskakati iz (ne)kritične mase.
‘Umjesto da učite, besposličarite s transparentima’
Upravo zato se manjinu ‘buntovnih’ osamnaestplusgodišnjaka, kakvih ima na recimo zagrebačkom Filozofskom, generalizira i opisuje ne baš lijepim riječima. Uostalom, takva se etiketiranja gotovo uvijek nađu u Facebook komentarima kad mladi s bilo kojeg faksa, umjesto da uče, besposličare s transparentnima.
Sva sreća što ipak ne besposličarimo prečesto, jel’.
Doduše, upečatljiv studentski prosvjed o kojem sam slušala kao školarka bio je onaj 2009. Bila je to jedna od najvećih studentskih pobuna u svijetu te godine, a usput rečeno, uz tadašnji prosvjed srednjoškolaca protiv naglog uvođenja državne mature, i prva društvena akcija jedne generacije.
Blokada Filozofskog, a onda i ostalih fakulteta, sigurno je snažno utjecala na razvoj građanske svijesti. Studenti su tada ujedinjeno i reći ću, radikalno, ustali protiv komercijalizacije obrazovanja. Nisu samo onda FFZG-ovci blokirali fakultet. Dogodilo se to i 2016., i to zbog spornih im ugovora Filozofskog i Katoličkog bogoslovnog fakulteta.
Godinu kasnije, u siječnju 2017., uslijedio je prosvjed studenata Hrvatskih studija, odnosno, njegov ‘posljednji ispraćaj’, i to za vrijeme sjednice Senata na kojoj se odlučivalo o statusu Hrvatskih studija. Niti dva mjeseca kasnije, studenti iste sastavnice Sveučilišta, taj put zbog upisnih kvota na filozofiji, ponovno su stali na noge i – blokirali fakultet.
Hoću reći, ne kreću takve pobune jer studenti ‘nemaju pametnijeg posla’ nego jer žele da se njihov glas čuje i da, u konačnici, nešto promijeni. Čak i kad se taj pothvat čini borbom s vjetrenjačama.
Znamo li kakve mlade želimo?
Razlog zbog kojeg sam se pobliže dotaknula primjera rijetkog studentskog bunta jest jasan. Zamjeramo današnjim klincima što su nezainteresirani i neangažirani, a istovremeno ih ne učimo da postanu suprotno te, zapravo, s podsmijehom čitamo i online komentiramo njihove aktivističke pothvate – od učeničkih prosvjeda za klimu do borbe protiv nepravde na Sveučilištu.
Sve to dovodi do zaključka da, kolektivno, baš i nismo sigurni kakve mlade želimo. One koji kritički promišljaju o stvarnosti i pritom slobodno iskazuju svoje mišljenje, bez straha da će se nekome zamjeriti, ili one koji će se predati fatalizmu, usput pakirajući kofere?
E, vidite, upravo otuda proizlaze depresivni i ukalupljeni mladi. Hrvatsko društvo i natrpani predmetni kurikulumi nisu ostavljali mjesta razvijanju kritičkog mišljenja niti su ih poučavali važnosti argumentacije i društvene participacije. Zar onda čudi što se hrvatski tinejdžeri nalaze na samom dnu po učenju kritičkog mišljenja?
Nerealno je za očekivati, no tek kad bismo svojim primjerom trznuli mlade te im pokazali zašto treba misliti glavom i sudjelovati u promjenama, napravili bismo korak unaprijed, čini mi se.
Tek tada bi, možda, rezultati ovakvih istraživanja donosili manje zabrinjavajuću i optimističniju sliku onih kojima stariji stalno nešto prigovaraju. I na kojima bi, naposljetku, ova država – trebala ostati.
__________________________________________________
*Komentar je stav autorice.
