KOMENTAR: Vice Batarelo od homoseksualaca pravi moralne i ljudske nakaze, i zbog toga se treba sramiti!
Vice Batarelo za pedofiliju u Crkvi krivi “homoseksualne predatore” i “aktivne homoseksualce među klerom”. Budući da je ipak dobro obrazovan, zaključit ću da nije kompletan idiot (što bi se iz ove izjave moglo pomisliti), već da na ovaj način, jeftino i isprazno prodaje svoju demagogiju. Demagogiju kojom homoseksualci u očima javnosti postaju seksualni predatori, silovatelji, pedofili, moralne i ljudske nakaze. No, ovu priliku neću koristiti da dalje napadam lik g. Batarela, već da rekonstruiram njegove argumente pa da svi vidimo ima li tu, uopće, ikakvog smisla.
https://www.facebook.com/vice.batarelo/posts/10158442045227818
Pa krenimo. Činjenica je da mnogi katolički svećenici zlostavljači zlostavljaju upravo djecu muškog spola. To je vjerojatno ono što g. Batarelo naziva “velikom korelacijom između zlostavljanja mladih i aktivnih homoseksualnih predatora svećenika”. Međutim, pita li se on, ali i drugi vjernici, svećenici, te Crkva – zašto je tomu tako? Vidite, u tome odgovoru leži ključan dio ove rasprave. Tu leži ‘krivac’ u kojega ćemo uperiti prstom i koji će, na ovaj ili onaj način, platiti za monstruozni čin. Batarelo je svoj prst uperio u homoseksualce, na čelo im nalijepivši dobro vidljive mete za pucanje. Svjesno ili ne, okrenuo je glavu od jedne jako važne činjenice: od svih organizacija na svijetu, u Crkvi je pedofilija najprisutnija. Što li to Crkva čini od ljudi, g. Batarelo, pa postaju “homoseksualni predatori”?
Pomoći ću Vam. Ima nekoliko faktora u ovoj priči, svi od kojih igraju barem jednako bitnu, ako ne i bitniju ulogu od toga je li svećenik homoseksualac ili ne. Neki od tih faktora su: (i) psihoseksualni razvoj svećenika, (ii) život u celibatu, (iii) pristup dječacima, te (iv) autoritet svećenika nad dječacima.
Možemo, primjerice, argumentirati da su svećenici, prilikom ulaska u sjemenište u adolescentskoj dobi i prihvaćanjem celibata, prekinuli svoj psihološko-seksualni razvoj. Drugim riječima, nikada nisu seksualno sazreli te se i sada, u odrasloj dobi, ponašaju kao adolescenti. To nas dovodi do drugog faktora – života u celibatu. Kao dječaci od 14 godina, budući svećenici ulaze u sjemenište i zaklinju se na život bez seksualnih odnosa. Pitam se, deseci godina spolne potencije, a konstantne apstinencije od seksa – igra li to, i kakvu ulogu u kasnijim slučajevima zlostavljanja dječaka od strane odraslih svećenika? Da napomenem, ne radi se o arbitrarno postavljenom pitanju. Opće je poznat fenomen silovanja muškaraca u zatvorima. Nakon godina zatvorenosti i seksualne deprivacije mnogi zatvorenici postaju predatori koji seksualno zlostavljaju druge zatvorenike. Kako ističe stranica No Escape: Male Rape in U.S. Prisons, mit “homoseksualnog predatora” je neutemeljen, jer se većina silovatelja identificira kao heteroseksualna te, izvan zatvora, preferiraju (isključivo) odnose sa ženama. Silovanja u američkim zatvorima služe kao dovoljan razlog za odbacivanje teze da su silovatelji muškaraca samo homoseksualci ili “homoseksualni predatori”. Homoseksualnost, u slučaju zatvora, ne predstavlja nijednu kariku u uzročnom lancu. Ono što predstavlja karike jesu pristup muškarcima i nedostupnost ženskih partnerica (što prikladno možemo nazvati i ‘privremenim celibatom’). Samo nekoliko godina ili mjeseci apstinencije od seksa ima efekt tolikih razmjera. Kakav onda efekt, legitimno se upitamo, može imati život u celibatu?
Slučajevi seksualnog zlostavljanja u Crkvi u jednom su bitnom aspektu drugačiji – uključuju djecu. No, to nas upravo dovodi do sljedećih faktora: pristup i autoritet svećenika nad djecom. Poznata je podjela rodnih uloga u Katoličkoj Crkvi – svećenici i đakoni isključivo, a krucijalni za priču – ministranti, su u ogromnoj većini osobe muškog spola. Ministranti su uglavnom dječaci u adolescentskoj dobi i tako predstavljaju najčešće žrtve seksualnog zlostavljanja u Crkvi. Dva su razloga tomu. Prvo, kao što sam spomenuo, neravnomjerna podjela funkcija implicira olakšan pristup muškim osobama. Tu valja napomenuti i pristup dječacima u sjemeništu. Drugo, radi se o pristupu dječacima kojima svećenici predstavljaju stanovit autoritet. Autoritet koji ne predstavljaju drugim svećenicima ili časnim sestrama. Autoritet koji svećenici prijestupnici iskorištavaju za realizaciju svojih bolesnih poriva. Autoritet zbog kojega žrtve nerijeko o zlostavljanju ne progovoraju sve do odrasle dobi, a mnogi ni tada.
Svi ovi čimbenici itekako utječu na tako visoku pojavu seksualnog zlostavljanja unutar Crkve. I to nije samo moje skromno i, na kraju dana, nestručno mišljenje. Slično su primijetili i sjajni istraživački novinari The Boston Globea koji su razmjere zlostavljanja u Crkvi prvi predočili javnosti preko svojega Spotlight tima. Napravili su i film o tome, g. Batarelo, dobio je Oscara, svakako ga pogledajte. Faktore koje smatram relevantnima spominju i autori izvješća o seksualnom zlostavljanju u Crkvi, i to iz Australije, Irske, Velike Britanije, Kanade i Nizozemske, a koja su izrađena u periodu od 1985. godine do danas. Ove faktore ozbiljno shvaćaju svi oni kojima je cilj utvrditi što se krije iza monstruozne situacije u Crkvi te kako pristupiti njenom rješenju. Dok se Vi, g. Batarelo, bavite postavljanjem meta na već ionako obespravljenu, diskriminiranu i ponižavanu skupinu ljudi. I zbog toga se trebate sramiti!
*Komentar je stav autora
