Komentar: Za ‘svinjarije’ s antimaskerima, o kojima ministar Fuchs stalno priča, kriv je upravo on
Kada bih u nekoliko rečenica morao objasniti što se točno događa s maskama, učenicima i školama u posljednjih tjedan dana, vjerujem da bi to bio tek neuspjeli pokušaj. Zato ću tome danas posvetiti cijeli tekst. Pa krenimo. U Krapinskim Toplicama prošlog petka okuplja se rulja prosvjednika, nazovimo ih jednostavnosti radi antimaskerima, kojima silno smeta što njihova djeca u školi, nekih par minuta između ulaznih vrata i učionice moraju nositi masku na licu. Toliko ih to smeta da su kao horda divljih životinja upali u školu, nasrnuli na ravnatelja, pa od toga napravili prvoklasni društveni skandal.
Ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs
Foto i ilustracija: srednja.hr | pozadina Unsplash
Zbog toga su jučer učenike, djecu, jer to jesu, od sedam od petnaest godina, ispred vrata njihove osmoljetke dočekali zaštitari. Dočekala ih je i nova, ovoga puta nešto manja horda antimaskera koji su kao, mirno i demokratski, prosvjedovali protiv platnenih užasa na dječjim licima. Jednome je, onom najglasnijem, palo na pamet da svoje dijete pokuša uvesti u školu – opet – bez maske, i da onda izvolijeva kad mu se kaže da je to protiv pravila i da neće proći. Pa je stigla i interventna policija. I ministar. I njegov tajnik. I ravnateljica nekog sektora. I tako se, djeci inače bezbrižan, tek školskim obvezama ‘opterećen’ povratak na nastavu pretvorio u pravu malu distopiju.
U čemu je točno problem?
Problem je, naizgled, vrlo jasan. Pravila koja vrijede na nacionalnoj razini kažu da se u zajedničkim prostorima škola, na hodnicima, u kantinama, knjižnicama, maske moraju nositi. U razredu se, pak, maske moraju nositi samo tamo gdje se ne može održavati razmak. I kako je ministar, de facto šef školstva Radovan Fuchs rekao, pravila kada postoje vrijede za sve. Ne postoji iznimka za one koji imaju drugačija uvjerenja.
Oni, svakako, ta uvjerenja mogu i smiju imati za sebe. Ipak je ovo liberalna demokracija, i svatko može u svojoj kući, automobilu, na privatnom druženju, odlučiti odbaciti maske i pretvarati se kao da pandemija ne postoji. No, u školama, kako je šef rekao, takve “svinjarije” neće proći. Moraju se poznavati i poštovati pravila. Sve to sjajno zvuči na papiru i ministar za prosječnog, relativno upućenog građanina djeluje kao razuman čovjek. Čovjek koji zna, kako bi se u narodu reklo, tko tu pije, a tko plaća. No zna li to naš ministar?
Kako točno izgledaju mjere?
Vratimo se malo na mjere. Ove su godine preporuke u školama nešto drugačije u odnosu na prošlu godinu. Učenici i nastavnici moraju nositi maske u zajedničkim prostorima, kako smo već spomenuli, hodnicima, zbornicama, kantinama, knjižnicama. Što se tiče maski u razredu, tu je druga priča. Učenici ih moraju nositi jedino ako se ne može održati adekvatan razmak. U kojoj, dakle, god školi unutar učionice postoji adekvatan razmak između učenika, maske na nastavi nisu nužne. Nastavnici, pak, imaju treća pravila. Oni koji su cijepljeni u učionicama ne moraju, a oni koji nisu trebali bi nositi zaštitnu masku.
I kao da to nije dovoljno komplicirano, stiže još jedan plot twist. Ravnatelji preko osamsto osnovnih i više od četiristo srednjih škola, za svaku će školu pojedinačno odlučiti trebaju li unutar razreda učenici nositi maske, ili ne. Isti će ti ravnatelji, među kojima vjerojatnosno gledano ima i antivaksera i antimaskera, kontrolirati provodi li se dio mjera koji je obavezan za učenike i nastavnike. U toj je situaciji, dakle, sasvim izgledno zamisliti – a više ne morate ni zamišljati jer već postoje primjeri – škole koje imaju apsolutno najstrože mjere, neke druge škole u kojima se provode najblaže mjere, kao i treće škole u kojima se možda nijedna mjera ne provodi kako bi trebala.
Tko im je točno to omogućio?
Ako se pitate kako je to moguće i tko je, zaboga, omogućio ovoliku količinu arbitrarnosti, pa shodno tome i konfuzije i zbunjenosti koja je iz svega proizašla, uputno je da se vratimo na ministra Fuchsa. Da, upravo onoga ministra Fuchsa koji kaže da pravila vrijede za sve, koji se iščuđava nasilnoj hordi antimaskera, koji njihovo upadanje u školu naziva svinjarijama kao da će ih njegova moralna osuda spriječiti da se ponovno okupe ili ih ekspresno educirati do mjere da im se preko noći promijeni mišljenje.
Iako se on danima pokušava opravdati, ako mene pitate, dosta nemušto, opet je svalio odgovornost na druge. Baš kao što već više od godinu dana čini gotovo u svakom kutu svog resora, drugima je, ovoga puta ravnateljima, prepustio palicu. Tako o javnozdravstvenom pitanju nositi maske ili ne na nastavi, prema Fuchsu odlučuje osoba koja u ogromnoj većini slučajeva nema nikakve (javno)zdravstvene kompetencije ni ovlasti. Isto tako, ta osoba, koja može biti i antimasker i antivakser i, u suštini, antirealist, kontrolira svoje neposlušne kolege, učenike, odlučuje o sankcijama i prijavama za nepoštivanje mjera. Zašto? Jer se ministru, po stoti put u zasad kratkom mandatu, to učinilo kao super opcija.
I što se dogodilo? Dogodila se konfuzija. Prosječnom je građaninu ta konfuzija ‘iscrtala’ tri, četiri upitnika iznad glave i pitanje, na koje bih zaista volio čuti pametan odgovor – zašto moje dijete mora nositi masku u razredu, a susjedovo u obližnjoj školi to ne mora? Kod onih neprosječnih građana, čija je svijest već duboko opterećena teorijama zavjere između brnjica i čipova, ovakva je konfuzija dovela do čega je dovela. I zato, nisu krivi samo antimaskeri i neprosječni, paranoični građani. Njih će uvijek biti, a vlast bi, posebno ona iskusna kao što je pretpostavljamo u osobi ministra Fuchsa, već dobro trebala znati kako s njima postupati i na koji način spriječiti incident prije nego što se uopće dogodio. Ali Fuchs to, očito, ne zna.
Tko točno to potpiruje?
Konfuzija je neosporno potakla od vladajućih i njihovih dubioznih odluka. I možda razloge tih odluka trebamo tražiti upravo u kritici koja se elitama – ministrima, obrazovnim i zdravstvenim stručnjacima – često upućuje. Kritici koja kaže da je lako prosipati pamet kad, istini za volju, ne radiš u prosvjeti i u njoj, vrlo vjerojatno, nisi niti ćeš ikada provesti dana. Da je pamet prosipati lako, u kratkim crtama, kada ne znaš kako stvari funkcioniraju na terenu.
A možda razloge ovih odluka trebamo tražiti upravo u skupini ljudi od koje kritika dolazi. Ako je kome promaklo, pričamo o nastavnicima. Nastavnici se u ovoj situaciji gotovo uopće ne spominju. Oni kao nemaju veze s tim što neki roditelj misli da je maska za lice kancerogena, da je korona trećerazredna politička izmišljotina, a javnozdravstvene politike i mjere tek tiranija koju vladajući provode nad stokom sitnog zuba. No, jesu li nastavnici u cijeloj toj priči toliko nevini i nebitni? Jasno da nisu i pogotovo nisu kada shvatite koliko je, zapravo, među njima antivaksera. U školama se nije cijepilo ni šezdeset posto djelatnika, a među nastavnicima na društvenim mrežama ima jezivo puno onih koji se odaju teorijama zavjere raznih vrsta. Zato u ovoj priči ne trebamo podcjenjivati ni njihov obol. Prvenstveno tu mislim na poruku koju šalju učenicima i roditeljima svojim necijepljenjem i odlukama baziranim na pseudoznanstvenim tvrdnjama. I oni snose dobar dio krivice.
*Komentar je stav autora i ne odražava nužno stav redakcije portala srednja.hr
