Konačno sam se cijepio nakon što je sustav tjednima zanemarivao moju astmu: Ovo je moja priča

Konačno sam se cijepio. Sve je trajalo pola sata. Piece of cake. No, kad vam ispričam što sam sve prošao da bih došao do tog cjepiva i kako to da mi nitko ne zna objasniti zašto sam kao kronični respiratorni bolesnik na red došao nakon mlađih i zdravijih sugrađana, sjetit ćete se da kad je hrvatska birokracija u pitanju, baš ništa nije piece of cake.

Foto: Duje Kovačević, srednja.hr

U petak ujutro primio sam Pfizerovo cjepivo protiv korone. Nisam do sad nikada bio u Jelkovcu. Došao sam na adresu, a tu sam sreo gospođu srednjih godina koja me uputila da odem ravno pa iza kafića. Tamo je, rekla mi je, ulaz u sportsku dvoranu, tu se vrši cijepljenje.

Dosta dobra organizacija na terenu

Na moje veliko čudo, nije bilo gužve. Štoviše, ispred sportskog objekta nije uopće bilo reda. Došao sam do šaltera. Djevojka koja tamo radi uzela je moje podatke, isprintala formular s pitanjima o alergijama i bolestima pa me uputila u dvoranu. Na ulazu u samu dvoranu me dočekao redar koji mi je rekao da sjednem dok se ne oslobodi jedan od stolova s liječnicima.

Čekao sam možda deset sekundi pa došao do liječnice. Ustanovili smo da sam možda alergičan na penicilin. Umjesto petnaest minuta, koliko ostali građani moraju ostati na promatranju nakon cjepiva, meni su odredili trideset. Proslijedili su me medicinskim sestrama koje su me zapričavale jer su valjda mislile da se bojim igala. Iako mi nije bilo potrebno, baš lijepo od njih.

Cijepljenje je prošlo u par sekundi te su me poslali u dio dvorane gdje su već poredali ljude za promatranje nakon cjepiva. Zapravo nije nikakvo stravično promatranje; samo sjediš na jednoj od stolica, a oko tebe su liječnici i medicinske sestre, pretpostavljam i poneki studenti medicine koji te nakon nekog vremena pitaju kako si, a kad tvoje vrijeme otprilike istekne upute te prema izlazu. Prošlo je trideset minuta, ja sam izišao sa svojom potvrdom u ruci. Cijepljen. Dojmovi? Organizacija sjajna. Osoblje za svaku pohvalu i više od toga. Piece of cake. No, vratimo se ipak nekih dvadesetak dana unatrag…

Dvorana u kojoj sam primio cjepivo
Foto: Duje Kovačević, srednja.hr

Tipično hrvatsko iskustvo

Polovina je travnja, a ja sam baš napunio 25 godina. Mlad sam, na papiru, a i ovako kad me vidite, osim par neželjenih kilograma viška, i relativno zdrav. No, pandemija je baš postavila naglasak na to moje ‘relativno zdravlje’.

Ja, naime, kronično bolujem od astme. Kako su mi rekli liječnici, nije strašan oblik. Napad uglavnom uzrokuju alergije pa dok svakodnevno uzimam terapiju i ne jedem pelud na žlicu – sasvim sam dobro. Međutim, COVID-19 respiratorna je bolest, novi sojevi jače udaraju mlade no prije, krenulo je i proljeće, a meni je moja dugogodišnja suputnica počela davati do znanja da će narednih mjeseci biti malo češće tu; baš ondje gdje je pamtim, negdje između grla i pluća.

I tako sam se ja, ulaskom u drugu polovinu dvadesetih zapravo zamislio nad sobom. Zamislio sam se nad činjenicom da bih se mogao razboljeti i završiti na respiratoru. Zamislio sam se nad strepnjom da bi mi se moglo dogoditi nešto još gore. Istovremeno, društvene mreže punile su fotke mojih vršnjaka s cijepljenja. Poznanika, kolega i prijatelja, nekih čak i mlađih, zdravijih, objektivno manje prioritetnijih od mene.

‘Sustav će sigurno prepoznati…’

Ja još nisam bio došao na red i to, da vam budem iskren, zasmetalo. Pogađate, prijavio sam se putem platforme Cijepise.hr, koja se, umjesto da funkcionira besprijekorno s obzirom na utrošeni novac, baš neslavno raspala. No, kako znam da to nije jedini način, zovnuo sam broj naveden na stranicama Zavoda za javno zdravstvo.

Nakon što sam im dao svoje podatke, ustanovili su da sam već prijavljen za cijepljenje preko internetske platforme (da, one koja se raspala). Upravo zbog krajnje nevjerice u taj sustav, tražio sam provjeru podataka. Rečeno mi je da sam potvrđen kao rizičnija skupina zbog drugih bolesti, nakon čega me student koji je sa mnom razgovarao krenuo uvjeravati da će sustav sigurno prepoznati da sam prioritetan te me pozvati prije mojih vršnjaka koji su zdravi.

Da ponovim; ovih istih vršnjaka, pa i mlađih od mene, koji su već pozvani biti cijepljeni na istom mjestu gdje sam se ja, kao prioritetniji od njih, “što će sustav sigurno prepoznati”, također prijavio, ali nisam došao na red? Da, upravo tih vršnjaka.

‘Žao nam je’

Kako sam znao da se ništa neće dogoditi jer, naprosto, moj slučaj je živi protuprimjer funkcioniranju platforme, odlučio sam se javiti i Nastavnom zavodu Andrija Štampar. Njima sam složio poduži mail u kojem sam objasnio cijelu svoju situaciju, da bih ubrzo dobio odgovor kako im je jako žao što sam doživio tu situaciju. I naravno, da je platforma Cijepise.hr projekt Ministarstva, a ne Nastavnog zavoda pa da mi tu, baš, i ne mogu pretjerano pomoći.

Mail s epidemiologije Nastavnog zavoda Andrija Štampar

Zvao sam, prema njihovoj uputi, i svoju obiteljsku liječnicu koja me u startu nije uspijevala prijaviti za cijepljenje u Zagrebu, gdje sam se trenutno našao. Počeo je svibanj, ja sam potrošio više od deset dana pokušavajući dobiti barem objašnjenje zašto još uvijek čekam cjepivo dok se moji mlađi i zdraviji sugrađani na društvenim mrežama već naveliko kite fotkama s cijepljenja.

Is this the real life?

Nisam ga dobio. Jedino što mi je preostalo jest da, kao novinar, iskoristim pravo prioritetno se cijepiti. No, zaista, nije li žalosno da u strahu od teške bolesti ili, nedajbože, smrti, moram pronalaziti načine kako da se zaštitim i dobijem cjepivo, a da moje zdravstveno stanje u tome ne igra ama baš nikakvu ulogu?

Zovnuo sam stoga još jednom svoju obiteljsku liječnicu, opet joj nabiflao sve što sam već nadugo i naširoko pokušavao objasniti institucijama te ju zamolio da me pokuša ugurati na cijepljenje u Zagrebu. Prijava je uspjela i isti dan mi je javljeno da ću se cijepiti u petak ujutro. Neka je platforma konačno prepoznala moju kroničnu respiratornu bolest kao prioritet za cijepljenje protiv virusa koji uzrokuje drugu, akutnu tešku respiratornu bolest. Pa sjajno.

Is it just fantasy?

I pomislio bi čovjek da su moje muke i peripetije tu završile. Ej, pa pomislio sam i ja. Ali ne. Na potvrdi koju mi je doktorica screenshotala stajao je termin i mjesto cijepljenja: u petak ujutro oko 9:15 u Domu zdravlja Zagreb – Istok.

No, za one koji malo bolje poznaju grad, znaju da ta naziv nosi nekih četiri do pet zgrada u rasponu od, onako, oko deset kilometara. Stoga sam se opet bacio u akciju. Zvao sam nacionalni broj, gdje mi se javio čovjek koji mi je rekao da ne zna o čemu pričam jer je on iz Vinkovaca te da, citiram, probam ‘guglati’. Onda sam uputio mail na pisarnicu Doma zdravlja Zagreb – Istok na koji nikad nisam dobio odgovor. Dan pred cijepljenje zvao isti Dom zdravlja gdje mi je žena koja se javila rekla da oni ne znaju gdje bih ja trebao doći pa se još čudila što je to pitam.

Ušao sam i u sustav eGrađani pa preko portala zdravlja pokušao doći do lokacije. Tamo me pak šalju na Google karte koje mi, opet, pokazuju četiri, pet lokacija. Već na rubu živaca, u četvrtak ujutro kliknuo sam na Portal zdravlja i zatražio print verziju potvrde, na kojoj se, zamislite, magično pojavila adresa i broj punkta na koji se trebam doći cijepiti. Možda je sve ovo plod moje smotanosti, ne znam, to ću ostaviti vama na razmatranje.