Umjetnost je melem za oči. Glazba je melem za uši. Poezija je hrana za dušu. Fotografija je prošlost u objektivu fotoaparata.
Svi se slažu kako umjetnost u svakom svom obliku daje ovome svijetu „ono nešto“, žar koji ispunja svakoga čovjeka. Umjetnost je nit koja nas povezuje i živote svih ljudi spaja na neki neobičan način.
No, umjetnost ne bi postojala bez umjetnika koji ju prave, a umjetnicima, pogotovo umjetnicima-školarcima, uistinu nije lako.
Kako su se ti kreativni individualci snašli u obrazovnom sustavu i dolaze li njihove sposobnosti i njihov talent do izražaja?
Po mnogima ne. Još tužnije, po mnogima niti ne treba.
U našem društvu vlada opće prihvaćen stav kako bi umjetnost trebala biti samo hobi, kako je umjetnost dar kojega nema svatko, ali kako taj dar nije niti do koljena daru za prirodne znanosti.
Posvuda čujem ljude kako govore da od umjetnosti nema kruha te kako bi bilo bolje da se ti „umjetnici“ prihvate matematike ili stranih jezika. Istina, kod nas umjetnici moraju imati sreću da nađu posao u svojoj odabranoj umjetničkoj struci, ali da li bi zbog toga školski sustav trebao ignorirati male kreativce koji u sebi nose potencijal da postanu netko i nešto na svjetskoj umjetničkoj sceni, koja je svi dobro znamo, poprilično velika i bez problema prihvaća nove talente.
Kada je kreativac u školskoj klupi, malo je reći da se ne osjeća kao kreativac. Kao da se sve vrti oko prirodnih znanosti, umjetnost je zapostavljena kao najniži član na hijerarhijskoj piramidi.
Rezultat?
Mnoštvo nesretnih učenika nezainteresiranih za školu jer im je upravio ta škola odbila pružiti potporu u razvijanju svojeg osobnog umjetničkog stila. Naravno, kreativci ne ispunjaju školske hodnike i ne pronalazimo ih na svakom koraku. Upravo zbog toga bi se tim individualcima trebao dati vjetar u leđa da bez straha reklamiraju svoju umjetnost.
Taj hobi kojega ljudi oduvijek jesu i vjerojatno zauvijek i hoće držati hobijem nema nikakvih izgleda da se probije na svijetlo dana, usprkos tome što vlada sveopća činjenica da se treba kulturno i umjetnički uzdizati.
Stoga postavljam pitanje, što će biti s nama slikarima, piscima, pjesnicima, glazbenicima, fotografima? Kada će umjetnost dobiti svojih pet minuta slave?
Kažu da se od malih nogu uči, bismo li onda mogli početi učiti djecu već u nižim razredima osnovne škole kako je sasvim u redu ako ih umjetnost zanima i da je umjetnost dovoljno vrijedna da stane rame uz rame prirodnim znanostima? Bismo li možda mogli pomoći kreativcima koji su kao nasukani na naš obrazovni sustav tako da ga barem malo prilagodimo?
Vjerujem da je to moguće, no za sada samo želim istaknuti svim potencijalnim umjetnicima kako je umjetnost predmet vrijedan divljenja i neka ne odustaju od onoga što vole, jer na kraju krajeva, nikada nisam čula kako je netko rekao da bi svijet bio bolji bez umjetnosti i kreativnosti.
Tekst preuzet iz časopisa Point srednje škole Mate Blažine Labin uz dozvolu uredništva
