Lajk naš svagdašnji: Novi zakon o ribarstvu i slične pizdarije
Godinama su naime, glava kartela Marko ( 5 ), Karlo ( 6 ) i Marica ( 8 ) sa komiškog mola pecali cipliće i hranili male mace! Đubrad je bila dobro organizirana, Marko je pecao, Marica prikupljala račiće za mamac, a Karlo čuvao stražu i na prvu naznaku sumnje glasno povikao: ‘ Jacijaaa, jacijaaa, bižmo judi, jacijaaa ‘ – pošto hulja još nije mogla izgovojiti slovo ‘ r ‘!
‘Dosad si lovio ribu, od sada ćeš svirati kurcu’
Slavko 2:12
Pozornik Mirko, pardon inspektor, izmišljeni je lik koji je od malena želio samo jedno – postati policajac. Još u četvrtom osnovne sanjario je kako pendreči drugaše koji ne dovrše svoju užinu i starog udbaša velečasnoga jer mu je zaključio trojku. No umjesto da jednog dana provodi pravdu po vrelim ulicama domovine, Mirko je, kad je došlo vrijeme, dodijeljen redovima pomorske policije…
On je pak odnos pomorskog policajca i onog ‘ pravog’ gledao nešto kao odnos Cole Zero i one ‘ prave ‘ Cole – izgledaju isto, mirišu isto, al’ opet jedna je za piti a druga za kurac! I eto baš tako se osjećao naš Mirko i dragi Bog zna, da nije novog zakona o ribolovu, on bi možda suha pendreka pod nebom završio. Jer vidite, kao pomorski policajac, svoj je mlohavi pendrek iskoristio točno dvaput – jednom kada ga je žena poslala da istuče neko tvrdo meso za objed ( koje mu je umalo sve priznalo ) i tokom dokonih sati pomorske službe, kada bi s kolegom vrijeme kratio igrajući badminton – pendrekom…
Novi zakon o malom ribarstvu
Hvala nebesima, novi zakon o malom ribolovu koji brani siromašnim ljudima mlađim od šezdeset godina da pokušaju uloviti kakvu ribicu za ručak i preživjeti dugu i tešku dalmatinsku zimu napokon je ispravio i tu nepravdu! Takoreći preko noći, Mirkove dosadne obale ispunile su se perverznim kriminalcima koji, pod okriljem mraka, odlaze na lignje! Poremećenim umovima koji su se okomili na one mnogo manje od sebe – srdelice.
Okrutnim bandama naoružanim sofisticiranim štapovima za pecanje, spremnim da svoje žrtve mrtvo hladno bace na uzavrlo ulje i pofrigaju – i sve njih trebalo je dobro opendrečiti!
Jacijaa, jacija
Ubrzo je postao najgora noćna mora svih ljubitelja opojnih ribljih juha, konzumenata lakih brudeta ili težih sredstava poput, ne daj bože, riblje lešade! Udruga ‘ lešomana ‘ za legalizaciju lakih lešadi u svojim je prostorijama imala njegovu sliku zalijepljenu – na pikadu. Eto taman je neki dan promoviran u inspektora nakon što je, sam samcat, razbio uigrani lanac organiziranog kriminala u Komiži na Visu.
Godinama su naime, glava kartela Marko ( 5 ), Karlo ( 6 ) i Marica ( 8 ) sa komiškog mola pecali cipliće i hranili male mace! Đubrad je bila dobro organizirana, Marko je pecao, Marica prikupljala račiće za mamac, a Karlo čuvao stražu i na prvu naznaku sumnje glasno povikao: ‘ Jacijaaa, jacijaaa, bižmo judi, jacijaaa ‘ – pošto hulja još nije mogla izgovojiti slovo ‘ r ‘!
Bog zna da je sve već bio pokušao, čak je i hapsio punašnije mace pa ih elektroškovima tjerao da mu priznaju tko ih snabdijeva ciplićima – ali kučke su samo lukavo šutjele. No tog dana Marko je primijetio da je upecao nešto neobično veliko i plavo! Mace su (iste one kučke koje su šutjele! ) već veselo oblizivale brk. Nitko nije slutio da pozornik Mirko već satima u moru drži dah i samo čeka da ih konačno uhvati na djelu tj. da sebe uhvati na udicu. Sve se odvilo tako brzo, Marica je pokušala progutati račiće i skriti dokaze, Kajlo je uzalud vikao jacija, jaciijaaa, mace se razbježase, ali bilo je prekasno!
Ludi ljudi
Znam, znam, blebetanja o nabrijanom pomorskom policajcu koji hapsi dječicu zvuče poprilično apsurdno ali po novom zakonu o ribartsvu ovakav scenarij je posverealan. Vidite, jedna stara priča govori o majci koja je nekoć davno poslala ‘ sporog ‘ sina na sajam da kupi jarca za njihovu kozu – a on se blentav vratio sa još jednom kozom. E da nam je bar tog junaka bilo poslati na pregovore sa EU, jer nema šanse da bi on potpisao ovakav apsurd kakav su naši političari potpisali. Jest blentav al nije lud – prije bi njegova koza ovu drugu oplodila.
Pored ljutnje koju kao Dalmatinac danas osjećam, pored tuge koja se stvara dok slušam oca kako prijeti da će zapaliti našu barku ( iako ga uvjeravam da to nije mudro pošto je ona plastična ), više od svega me ispunjava osjećaj čiste neugode. Da, meni je prosto neugodno kada se zapitam, pa dobro kakve smo mi to idiote poslali da nam pregovaraju sa Europom? Dio mene još se potajice nada da naši predstavnici ipak nisu toliko nesposobni pa da većini Dalmatinaca svjesno zabrane loviti ribu. Možda su i oni jadni, baš kao i junak stare priče, samo dobro zaostali, štoviše – ludi ljudi.
Apsurd
A kako ih ne mogu kriviti što su takvi bar im mogu, da spriječim buduću štetu, pokušati pojasniti što je to toliko apsurdno u prozvanom zakonu:
Poštovani idioti, moj djed podigao je četiri sina tako što je čitave noći ‘ bucao ‘ na gere a ujutro bi ih zamijenio za svježi kruh. Potom se sredinom života zaposlio u jednom brodogradilištu, kojega vidite danas više nema. Ali da ste u vrijeme njegovih srednjih godina donijeli ovaj zakon ajde dobro, možda on ni ne bi bio tol’ko apsurdan. Moj se otac pak odmah po srednjoj školi zaposlio u jednoj velikoj korčulanskoj brodarskoj kompaniji, ni nje doduše više nema. Opet da ste u njegovoj mladosti donijeli ovakav zakon opet dobro, možda on ni ne bi bio tol’ko apsurdan. No zabraniti danas ljudima lov ribe na malo u Dalmaciji, koju ste pretvorili u ljetnu terasu, je itekako apsurdno jer vidite kompanija u kojima bi se moja generacija mogla izvući više nema!
No dobro, nit ne očekujem da ćete sve odmah skužiti ili uspjet pročitati ‘vako puno slova. Štoviše sudeć prema odredbama najavljenog zakona neću se začuditi kada sutra stupi na snagu jedan kojim se Slavoncima nalaže sadnja manga i kokosa na žitnim poljima ili, štatijaznam, podizanje brodogradilišta na Biokovu i tako…
Robija…
Ono što također mogu očekivati, ako pročitate ovo moje blebetanje, jest da zaključite kako su generacije Dalmatinaca othranjene od malog ribarstva – dakle stasale na čistom zločinu. Predlažem stoga da hitno pošaljete inspektora Mirka da nas sve pohapsi! U zatvoru bar imaš tri obroka, možeš igrati na karte, znaš točno što te sutra čeka – ne zvuči puno gore od slike Dalmacije kakvu ste si vi zacrtali.
Ma jebaji ga ti, ako me nećete hapsit dobrovoljno ja ću iz ovih stopa otići na seoski mul, hvatati cipliće i na očigled svima hraniti male mace – vidjet ćete vi tada što je pravi kriminal u ovoj državi!
P.S.
U svemu ovome zapravo mi je apsurdna jedna stvar. Kad ste nam već zabranili da lovimo ribu za ručak, šta nije bilo logično donijeti u kompletu i kakvu uredbu kontra blitve i čaše crnoga vina iza ručka? Jer zna se dabome da blitva, vino i riba oduvijek idu zajedno, oni su vidite svojevrsni suučesnici u zločinu! Trebalo bi i to kako regulirati.
