Jednom sam lelujajući Zagrebom, (lelulanje je izraz koji sam pokupio od jednog gospodina sa splitskih ulica) sreo bivšeg suca koji se, nakon što je zbog prevelike pravičnosti za hrvatske prilike umirovljen kao psihički bolesnik, odao lelujanju. . Lelujajući tako gradom ugledao sam hrpu fino odjevenih ljudi koji su se divili jednom improviziranom gradskom parkingu na kojem je nezainteresirano ležala stara mačka. Na čelu grupice stupao je jedan nabrijani gospon i mahnito lamatao rukama po zraku, kao da su ga napale kakve muve…
Bio sam gotovo uvjeren da je čitava predstava zapravo duboko religiozno misno slavlje ulične mačke koja je tamo ležala a možebitno je i bila, pokoj joj duši, uginula pred koji dan. Nakon par trenutaka grupa psihičkih bolesnika koja gleda u prazne parcele počela je razjapureno pljeskati, dok se njihov vođa erektivno približavao vrhuncu slavlja ove pokojne mačke…
Misno slavlje shoping centra
Taj događaj istisnuo sam iz glave i bio bi ga zaboravio da nakon par dana nisam naletio na njihovu sliku u dnevnoj tiskovini. A ispod slike stajao je veliki natpis o izgradnji neviđenog trgovačkog centra na previše puta dočaranoj lokaciji – a ja bio siguran da slave dušu mrtve ulične mačke, maaah.
Tog dana poslovni je čovjek dakle dočaravao investitiorima svoju viziju bespotrebne budućnosti ovog zapuštenog parkinga. Zajeban je pravo taj ljudski vid! I tamo gdje je moje ograničeno oko vidjelo tek možebitno crknutu mačku oči grupe investitiora uspjele su eto vidjeti čitav jedan trgovački kompleks. – Istina je da, ukoliko to želimo, nema toga šta ne možemo vidjeti.
Sirotinja na rubu vida
Svašta besposlen čovjek lelujajući gradom može vidjeti. Eto mene opet neki dan pred tim bivšim parkingom, sadašnjim trgovačkim centrom, a pred njim jedna okisla žena traži okrijepu u kičastoj fontani. Promatram ju iz daljine, a ona promatra ljude oko sebe, okljevajući da ih zamoli za bilo šta. A ljudi, oni samo prolaze pored nje, tik do nje, upijajući vlagu sa njene mokre oprave i nestaju u utrobi trgovačkog monstruma. Pa kad je valjda stoti revni potrošać prohujao pored nje postao sam posve siguran da ju zapravo nitko ne vidi.
Šteta
Šteta, prava šteta, jer evo sjećam se dana kada sam upoznao svog suca na ulici. Čovjeka kojem sam samo prišao i tada smo razgovarali jedno par dana u kojima sam naučio previše toga. Tipa kako položiti svaki ispit na pravnom fakultetu bez velike hajke. A toliko je mojih kolega bilo tu, da su ga bar i oni mogli vidjeti. Ne krivim ja njih, ni vas, krivim tek ljudski vid, rožnicu i sljepoočnicu i sve očne živce koji su evoulirali tako da danas s lakoćom vidimo bespotreban trgovački kompleks na praznoj parceli, pokred krepane mačke, ali čovjeka u potrebi ne možemo vidjeti – šteta.
