Lajk naš svakdašnji: Abeceda fakulteta prosječnog studenta G-K
Dobio jedan moj susjed prvo dijete- sina. Kao i svaki otac uskoro je ostao prosto začuđen razinom njegovih kognitivnih sposobnosti, neviđenim intelektom i činjenicom da je mali već sada isti njegov pokojni did’ Mire. Naime s par mjeseci mali je grizuckao daljinski upravljač od televizije i tako nehotice promijenio program s turske sapunice koju je mater gledala, na prijenos Lige prvaka, koji je otac čitav dan žudio gledati.
Na vrhuncu napetosti jedne turske sapunice- dok se lijepa Hurem češljala, televizor je na opće iznenađenje prebacio na prijenos Šahtjora i Dortmunda. ‘To sine moj ljubi te ćaća u pelenu! Evo ženo mi muški hoćemo gledati utaknicu!’- Vikao je uzbuđeni otac, a zbunjeni bebač je opet gricnuo onaj upravljač i prebacio sada na serijal ‘Seks i grad’ – taman dok je ocvala Samantha uživala devetnaest tisuća trideset treći orgazam u toj epizodi. – ‘Neka neće bit peder, nek’ se mali uči!’- Urlao je pomahnitali ponosni ćaća dok je majka od neugode zatvarala oči šestomjesečnog mangupa.
Mjesecima je nakon toga ponosni otac, do u detalj, svima u selu prepričavao zgodu sa malim frajerom. Nije još jedino bio na čisto dali mali preferira Dortmund ili pak Šahtjor, iako je sumnjao na privrženost Ukrajincima pošto tamo igra naš Srna. Sličnu bezrazložnu oduševljenost osjećali su moji roditelji kada sam se uputio put tog fakulteta. Tko će ti ga znat kakva su čudesa oni sebi zamisli da se na tom mitskom fakultetu odvijaju, možda su me zamišljali kako tamo, zagrnut u togu, palamudim o najbitnijim pitanjima postanka svemira i dolaska Hrvata – dok sam ja srkao kafu i jeo burek u studentskoj kantini. Stoga nastavljam svoju studentsku abecedu, lišenu lažnih veličina, prikazujuć studentski život onakav kakav jest:
G – Galantnost. Galantnost ili uglađenost vrlina je džentlmena bečke škole, akademika, umjetnika, mnogih finih ljudi, ali nikako, ama baš nikako, mog kolege Tomislava. Tomislav naime dolazi iz veoma malenog mjesta u dalmatinskom zaleđu u kojem on, kako je onako malo jači, čini većinsko stanovništvo. To mjesto već godinama čeka status sela, a upute kako do njega stići glase otprilike ovako: ‘To t’ je tamo od sela A, iđeš u selo B pa unda još tamo, tamo u pizdu materinu do prve kuće, pa tu pitaj nekoga – ako te međid prije ne izide.’ (osobno iskustvo). Imam ozbiljne indicije da je moj prijatelj Tomislav najmanje uglađeni pojedinac od kada čovjek hoda na dvije noge, s tim da je i par prethodnih verzija na četiri noge vjerojatno bilo kudikamo uglađenije od njega.
Fakultet je pak mjesto čudesnih transformacija i prirodnih fenomena od kojih je ekspresna galantnost možda i najveći. Naime prolaskom kroz vrata profesorskog kabineta i najveća seljačina, dakle taj moj Tomo, pretvori se u iznimno uglađenog džentlmena koji bi da je imalo bolje odgojen odavno odletio na nebo braći anđelima. To se klanja, smiješka, bira riječi, pokazuje razumijevanje za ama baš sve što se ikako može razumijeti, čudo jedno. Na hodnicima fakulteta ima nas svakakvih, pristojnih, nepristojnih, Tomislava, Istrijana…ali čim nam nos proviri u kabinet velepoštovanih profesora sve što smo donijeli od kuće ostaje tu u hodniku, a unutra unosimo samo neviđenu uglađenost ilitiga galantnost. ‘Dobar Vam dan poštovani profesore.’
H – Hrabrost. Jedan moj drugi kolega Antonio je imao toliko obaveza da se nije uvijek uspijevao spremiti za baš svaki ispit. S tim da je pod obavezno morao pogledati bar pola emisija na teveu taj dan i popiti po par kava s ljudima od kojih neke jedva i poznaje, a neke uopće ni ne zna. Jebiga nije mogao radi faksa zapustit društveni život, nije to zdravo. Inače je bio jutarnji tip studenta, nekako mu je najlakše učiti jutrom, no kako bi dan prije polokao litar kafe to nije mogao usnuti do sitnih jutarnjih sati – pa bi jutra uglavnom prespavao. No bez obzira na taj pomalo neuredan životni stil, čak i za studenta, uspio je dati većinu ispita i to sve zahvaljujući neviđenoj hrabrosti!
Kad se radilo o spremnosti za izlazak na najteži ispit kod najstrožijeg profesora s bubom u uhu, bez da je ikada prelistao knjigu – Antoniju nije bilo ravna. Jednom se čak toliko kockao da je izašao na ispit s dvije bube u ušima, ili mu je jedna samo bila ostala unutra od tko zna kada. Bez bube se nije išao ni popišat, a ovom što mu je šaptao počeo je uplaćivati i radni staž i zdravstveno. Nije osjećao ama baš nikakav strah i toliko bi mrtvo hladno prepisivao na ispitima da profesori nikada nisu posumnjali u njega, jednostavno nisu vjerovali da je netko baš toliko lud da usred ispita, mrtav ladan, lista knjižurinu pod stolom. U svakom slučaju ispit se može proći na mnogo načina, učenje je istina najstariji i najpouzdaniji način no nipošto nije jedini. Kao i u životu tako i na fakultetu mnoge stvari ovise o sreći, a sreća eto prati hrabre.
I – Indeks. Za roditelje mnogih prosječnih studenata indeks je nešto kao čudovište iz Loch Nessa. Svi pričaju da postoji ali ga pak nitko zapravo nikada nije vidio. Brojni roditelji vjeruju u poštenu narav svog djeteta te ga ne žele onako naprasno pitat da im pokaže indeks, a studentu pak niti ne pada na pamet da iz čista mira izvadi taj izdajnički list papira.
To bi u većini slučajeva bio mazohistički potez, kao da dođete kući iz izlaska, povratite materi na glavu i kažete joj da ste se napili k’o zmija od novaca koje ste starom uzeli iz novčanika-loša ideja. Roditelji s vremenom izgube strpljenje, a kada napokon jasno zatraže indeks na uvid njega nema pa nema. Ili se baš ovjerava, ili se upisuje ocjena, ili ga je profesor izgubio ili ga je baka opet pojela, uglavnom nema ga. Kao što je u doba osnovne škole naše tajne čuvao dnevnik ili spomenar tako tokom fakulteta studentske tajne čuva indeks, a tajne se imaju poštovati! Uostalom taj indeks se ionako ovjerava bar 10 mjeseci godišnje.
J – jad. Jad, očaj, čemer, kukavna mi majka crnu vunu prede, zašto ja? Zašto ja? A učio sam, zbilja sam učio, ali me nisu potrefila pitanja. Evo sve sam od kolege do mene znao, svako njegovo pitanje bi bio odgovorio, a to što je mene pitalo nikada nitko živ nikada nije čuo. Možda je profesor baš taj čas izmislio pitanja samo da me baci, đubre komunističko. –Tako se nekako očajno osjeća student koji ne prođe ispit. A doma čeka ona boca vina koju je pripremo misleći počastiti ekipu ako prođe, jebiga sad će njome oplakat pad.
Po par sati nakon pada na ispitu zna student biti nevjerojatno utučen i čemeran. Tada mu na vrata studentskoga stana pozvoni ekipa jebivjetara koji su također popadali sve što su mogli tog dana, s tim da je jedan na putu ovamo pao niz stube, i odmah zasja neko davno izgubljeno Sunce. Nije život jedna žena, nije fakultet jedan ispit, ločiii!
K – kabinet. Zatvorske prostorije s popularnom ‘stolicom’, ljuti pogled moje matere i profesorski kabineti područja su najviše ispunjena jezom i strahom na planeti Zemlji. Na sam spomen riječi ‘kabinet’ prosječnom studentu prorade hormoni zaduženi za ispuštanje znoja. Nikada niti jedna prostorija u povijesti nije doprinijela prodaji dezodoransa kao kabineti.
Ako je istina da ljudi imaju podsvjesne seksualne stimulacije na feromone i testosterone koji se u znoju prirodno ispuštaju onda su kabineti fakulteta najseksipilnije prostorije svemira. Uključujući onu sobu s crnim kožnim trosjedom, bijelim zidovima, radnim stolom i kamerama poznatu kao ‘casting’ soba. Kao i za indekse i za kabinete vrijedi slično pravilo, ‘Što se dogodi u kabinetu, ostaje u kabinetu.’
Suma fakultetum
Van suludih ambicija naših roditelja fakultet je mjesto na koje odlaziš po diplomu koja bi ti trebala bar malo dignuti rejting na zavodu za zapošljavanje. Niti je moj mali susjed, koji je u međuvremenu na očev poticaj toliko izgrizao daljinski od tevea da je prestao raditi, genije, niti je fakultet jamstvo bezbrižne budućnosti.
Pa iako ga moji roditelji smatraju velikim evolucijskim korakom, fakultet danas više dođe kao nekada srednja škola – nešto što manje više svak mora završiti.
Jedino što bi vas u tim posve naravnim životnim koracima moglo spriječiti jest da roditeljima pokažete ovu abecedu života prosječnog studenta – jer vas nakon ovog možda više ne bi ni pustili na fakultet. U sljedećem lajku nastavljam sa slovom ‘L’, a do tada držite ovu abecedu kao svoj indeks – dakle strogo za sebe.
