Lajk naš svakdašnji: Abeceda fakulteta prosječnog studenta – zadnji dio
Kad sam prije pet, dobro šest, godina (nećemo sad bit cicije k’o moja mater pa gledati u svaku godinicu) upisao Pravni fakultet sanjao sam kako ću jednom postati neumoljivi borac za prava nezaposlenih, ugroženih životinjskih vrsta, prilično vjerojatno pokoje biljke i sličnih pizdarija. Od tada je prošlo manje više pet godina i danas se, kako moja iznimno naivna majka vjeruje, nalazim pri kraju obrazovanja. Gledajući unazad na osobu koja sam tada bio pada mi na pamet samo jedna misao: Matereti kakav idiot!
Kiša domaće stvarnosti na kojoj sam ostavljen da kisnem korjenito je izmijenila moje ideale. Želja da spasim nezaposlene od socijalne nepravde pretvorila se u čežnju da pogledam dobru utakmicu na finom kožnom kauču. Žudnja da prigrlim ugrožene orke i pavijane postala je žudnja za toplim obrokom – kojeg nipošto ja nisam platio, a empatija za biljke pretvorila se u duboku i iskrenu žudnju da me, za majku Božju, nitko ne zove na mobitel dok gledam utakmicu. Od naivnoga idealiste pretvorio sam se u apatično, mizantropsko i ogorčeno stvorenje, da braćo moja, u ovih, pet, šest, dobro sedam godina fakulteta postao sam Hrvat!
Jebiga ljudi odrastaju, mijenjaju se i tko zna, kada jednog dana već profesionalno nezaposleni i kronično potplaćeni pogledamo na vrijeme studija možda uopće nećemo žaliti za svim sisatim i druželjubivim studenticama društvenih studija ili medicine, jeftinim alkoholom i slobodom bez jasno određenih granica. Možda ćemo, braćo moja, zapravo žaliti za onim naivnim i simpatičnim idiotom, kakav sam i ja nekada bio. Uz mirise čežnje donosim Vam posljednji dio svoje abecede fakulteta.
P-Panika. Panika je naročito česta kod brucoša. Što je student stariji to panika opada i prelazi u neko nedefinirano stanje slično istočnjačkoj ‘Nirvani’. Kad je većina mojih kolega upisivala brucošku godinu, po treći put, uopće više nije pokazivala znakove panike. A ovi jadni novopečeni brucoši sve nešto glavali od referade do kabineta, znojili se, bili izgubljeni…
Panika je kod prosječnog studenta stanje koje je blisko povezano s optimizmom. Što je student optimističniji u svoje sposobnosti i vrijeme koje je njemu potrebito da savlada tisuću stranica materije, to ga dva dana pred ispit kad prvi put otvori materiju veća panika hvata. Na kraju ako nekim čudom i ne prođe ispit kriva je dakako panika. Panika se na fakultetu također vezuje uz promjenu godišnjih doba, raste eksponencijalno s duljinom dana, usko je povezana i uz uznemirujuće pozive od doma. Šest od sedam studenata veću paniku iskazuje kada ih telefonski uznemiruje majka negoli otac.
R-Referada. Iako većina studenata prezire djelatnike referade zbog činjenice da su agilni poput konja Bana Jelačića – onog na trgu, u mojoj ekipi su uvijek bili iznimno štovani. Naprosto djelatnici referade su bili jedini ljudi kraj kojih se student ponavljač druge godine – šesti puta osjećao bolje zbog sebe. Jedan pogled na njih i odma’ ti je bilo jasno da u ovom svemiru ima i većih zgubidana od tebe.
Š – Šupak. Šupak je zaista najblaže sročena misao za onog tipa koji prepisuje od vas, vi padnete, a on izvuče tricu. Javna je tajna, više javna istina, da se naši profesori pri ocjenjivanju ispita povode raznoraznim pizdarijama. Kako u svakom žitu ima kukolja nađe se i u profesorskoj klasi koji manijak što pročita ispit i donese ocjenu na temelju odgovora, ali pustimo sad ta dva frika.
Po božjoj pravdi, ipak je znatno više koji puštaju studente pošto imaju lijepo, baš naško, ime, krasnu boju penkale, one kojima lijepo miriše papir ili koji jednostavno imaju više sreće u popularnoj profesorskoj metodi ispravljanja ispita : En-ten-tini, sava –raka tini.
T- taktika. Taktika je riječ koju redovito možete čuti od ‘onih’ studenata koji čitav ispitni rok izučavaju smjer izrasta dlačica iz nosa ili pod pazuhom, koji bukvalno ne pogledaju knjige do dana pred ispit, a ni tada ne zapadnu u normalnu paniku jer oni, pazi sada, imaju taktiku!
Taktika je riječ kojom optimistični jebivjetri lažu sami sebe da će sve milošću Božjom ispasti kako treba, da će im u ispitu iz neke ekonomije naletiti par pitanja koje dobro znaju, poput kako ste kolega? Ili iz kojeg vam smjera rastu dlake pod pazuhom? Taktika ni pod razno ne podrazumijeva učenje, taktika štoviše u većini slučajeva niti ne postoji, ali nema straha jer ipak imamo taktiku.
U – Ulizivanje. Kako je ratnim zarobljenicima obveza pokušati pobjeći, tako je racionalnom studentu obveza biti u dobru s profesorom. Pa iako bi profesorski stalež imao biti mudar, pronicljiv i neumoljiv, začuđujuće je koliko ih veselo popuši ideju da su Vam baš oni životni idoli, da kod kuće imate njihov poster na zidu.
Profesore moj, vi ste razlog zbog kojeg sam upisao/la baš ovaj fakultet, oh, koliko sam samo puta pročitao/la naslov one Vaše knjige – jednom minimalno, pred dve minute na guglu. Jedino što bi vas u momentima inspirativne ulizivačine, kao mene, još moglo zajebati jest to da drugu profesoru, koji je jedini razlog vašeg postojanja, promašite cjenjeno ime – pripazite malo na to!
V- voli! ‘Voli!’ je trebalo biti ime mog studentskog benda koji nikad nisam osnovao jer sam idiot upisao pravo. Da sam ipak osnovao taj bend, njegova osnovna poruka bila bi da iskoristite svaku priliku da volite, kako god znate. Kroz ovih, pet, šest, dobro sedam godina studiranja imao sam mnogo lijepih i uzbudljivih trenutaka, raznoraznih osjećaja iz studentskoga gulaša položenih ispita koje nisam trebao proći, dubokih depri nakon onih koje nisam smio pasti, ispijenih piva s kolegama i šarmantnog koketiranja sa svim kolegicama kojima sam zapeo za oko – njih dvije.
No, trijumfalan kao i uvijek, svaki osjećaj nadvisio je onaj zaljubljenosti i ljubavi koji sam konzumirao kad god se ukazala i najmanja prilika. Zato, braćo studenti i budući studenti, iako se nije nimalo pametno zaljubiti tijekom faxa, iako će Vam roditelji to ama baš svaki dan napomenuti, samo Vi volite. Sve ostalo ionako su formalnosti.
Z – znojni nesretnik. Znojni nesretnik je onaj tip studenta, uglavnom s nekog omanjeg sela, kojeg je ćaća teškom mukom i protiv svih svojih uvjerenja (š’a će malom te vražje škole) poslao na fakultet s upozorenjem da ga vraća doma čim padne prvi ispit. Taj tip nesretnika se pred svaki ispit iznimno znoji, prducka, pada u nesvjesticu pri samu pomisao na pajceke, kukuruze i neslavni povratak na selo. Čak i za Božić izbjegava pogledati jasle sa svetom obitelji i da svaki ispit, naravno, sjedne pored mene.
Ž – žvakaća guma. Mnoge nervozne kolegice, da se umire pred ispit, po ustima vrte žvakaću gumu. Onda par trenutaka pred ispit, od panike da se profesor ne ustane i zamoli ih da mu pokažu što to imaju u ustima, kolegice mahinalno zalijepe žvaku na neko iznimno glupo i nimalo logično mjesto – uglavnom pod moju finu guzu. Boga, Gospu koliko sam se samo puta kući vratio sa žvakicama na hlačama – skini ih ti kad si maher….
No to je samo jedna od čari abecede studentskoga života, sve abecede koje dolaze poslije nje nisu pisane ni približno jarkim slovima.
