Zajebana je to bolest, mnogo zajebanija od standarnih rakova ušinih resa koji su ga znali napasti, a što je najgore od svega, ova bolest je stvarna. Nikada nisam očekivao da bi se jednog dana moj otac zaista mogao razboljeti. Nikada nisam razmišljao da moj tata, koji je bio visok tristo metara, nije imun na tu prokletu prolaznost. I dok sam ga gledao kako leži priključen na infuziju, natječući se sa nekim Hvaraninom kojeg je od njih dvojice kroz prethodnu godinu više bolesti napalo, na trenutke bi na njegovom krevetu ugledao sijedog starijeg gospodina.
Gospodina koji strašno sliči na onog diva kojeg se sjećam iz djetinjstva.
Kad sam imao tri, četiri godine ( namjerno neću reći ” kada sam bio mali ” pošto sam danas otprilike iste visine- ako ne i manji ), dakle kada sam imao tri ili četiri godine moj stari bio je visok 245 metara, metar gore – dole. Svako uho bilo mu je pet metara dugo, nos nekih dvanaest, a u rukama je imao kilometre – nakarada. S vremenom je postajao manji, kao odjeća koju ja operem u perilici, da bi danas došao negdje na moju visinu, a ponekad se učini i nižim od mene.
Boležljivi tata
Je li to do klime, podneblja ili čega već, ali Dalmatinci su najboležljiviji muškarci na svijetu. Čim malo okisnu u barci dobiju sedam rakova na plućima. A od svih Dalmatinaca baš je moj otac najskloniji raznoraznim bolestima i stanjima. Zadnji put kad je par dana imao jaku zubobolju bio je uvjeren da je samo pitanje vremena kad će ga ” odnijeti vrag ” jer rak zuba, gornje šestice, nikome ne prašta.
Inače par puta godišnje oboli od neke vrste raka kojem su simptomi kašljanje, visoka temperatura i opća malaskalost i koji se liječi čajem od metvice i limuna. Čudna je to struktura pretjerano crnih misli i natjecateljskog duha, pa kad nas Dalmatince nešto malo zaboli onda mora da je barem rak.
Kad je netko tako sklon da na propuhu oboli od teških upala prostate, bubrega i kuge, malo tko njegova stanja uzima za ozbiljno.
Međutim prije par mjeseci moj stari naglo je potamnio. Ubrzo mu je put toliko potamnila da je malo falilo da ga vlasnik hrvatske nogometne reprezetnacije Zdravko Mamić pozove za narednu utakmicu.
Stari u bolnici
Zajebana je to bolest, mnogo zajebanija od standarnih rakova ušinih resa koji su ga znali napasti, a što je najgore od svega, ova bolest je stvarna. Nikada nisam očekivao da bi se jednog dana moj otac zaista mogao razboljeti. Nikada nisam razmišljao da moj tata, koji je bio visok tristo metara, nije imun na tu prokletu prolaznost. I dok sam ga gledao kako leži priključen na infuziju, natječući se sa nekim Hvaraninom kojeg je od njih dvojice kroz prethodnu godinu više bolesti napalo, na trenutke bi na njegovom krevetu ugledao sijedog starijeg gospodina.
Gospodina koji strašno sliči na onog diva kojeg se sjećam iz djetinjstva. Ali ne brinite se, pa moj stari je kugu prebolio više puta nego li je ona pokosila ljudi u srednjem vijeku, bit će on skroz dobro, osim što će ga tu i tamo napasti kakav rak od propuha.
Ni stara teenagerka nije šta je bila
Primijetio sam da ni moja majka više nije mlada kao nekada, recimo kao kada je prije par godina imala dvadeset, pošto danas laže da ima dvadeset i osam, devet. Treba joj sve više vremena da izglanca poleđinu ormara – koju nema nikakve logičke potrebe glancati, čak je i počela pokazivati sve više razumijevanja za mene. Neki dan mi se učinilo da me je, odmarajući na fotelji poslijepodne, čak i lijepo saslušala – a onda sam shvatio da je samo zaspala poslije ručka. Sličnu je naviku, zaspati na fotelji, imala i njena majka – moja baka, koja nas je nažalost prerano napustila.
Imala je niti trideset godina – po računici moje majke naravno.
Kroz taj normalni dio života, kroz koji ćemo svi proći, shvatio sam da junaci moje mladosti, oni koji su mene čuvali, postaju sve stariji, njihove posebne moći slabe iz dana u dan i sve je veća potreba da ja njih, bar malo, pričuvam. I zato čuvajte svoje majke i tate, evo i kako.
Učite te škole
Pametno upisujte te srednje, budite ustrajni na tim fakultetima i, za majku Božju, nemojte upisati ekonomiju. Čak i ako vam se taj dan baš ne da, napravite to radi njih, učite, bubajte, računajte, prepisujte, potkupljujte profesore s vinom i ujem. Jer iako nama to tek postaje jasno, naši starci već dugo znaju da nisu K- plus konzervirane tune ( najstariji tragovi čovječanstva ) i da neće biti tu zauvijek.
Zato i je bitno da vas prepuste u sigurne ruke, vaše ruke, koje će se brinuti o njihovoj uvijek malo djeci. Majka i tata Vam neće reći da su sve stariji, možda vam neće niti predbaciti to da je sa trideset godina krajnje vrijeme da završite to jebeno pravo i zaposlite se, jer oni neće biti tu da vas prehranjuju po menzama vječno. Samo će vas svaki dan nazvati i pitati kako ide na faksu, jeste li dali koji ispit?
Poštujte sebe
Koliko god da vam debela stara bila, koliko god da ćelav, pročelav i naporan bio vaš stari, na čitavom ovom svijetu ne postoje druge dvije osobe koje su vam bliže i sličnije, jebiga. Ja zato imam vrhunske predispozicije da pripremam najgore meso u povijesti krivo skuhanog mesa i da obolim od najviše bezazlenih tumora od malo propuha. Oni Vas najbolje poznaju jer vi ste pedeset posto njih a druga polovica ste čovjek sa kojim, uglavnom, velik dio života žive i kojem su čuli svaki ”hrkaj” od kada je sa trideset i tri ona ili on počeo nesnosno hrkati.
Zbog toga, iako je teško postati sve što oni žele da budete, pokušajte biti što više od onoga što vi možete biti. Tako ćete svojim staricma ukazati najveće poštovanje. Glavu gore, jer svaki put kada podignete glavu ponosno, podigli ste i pedest posto vratnih mišića mame i pedest posto mišića tate i tako ih oboje učinili ponosnim, mehanika jebiga.
Čuvajte svoje roditelje
Dok je moj stari ležao onako priključen na infuziju, prepirući se sa onim starim Hvaraninom koji je bolesniji od njih dvojice, non stop mi je nudio neke banane. Iz prva ih nisam želio uzeti jer on je bolestan, hrana u bolnici je gotovo i gora nego u menzama, njemu više treba. No tada sam shvatio da je ono što njemu najviše treba spoznaja da sam ja dobro, da sam taj dan jeo. Pojeo sam tu bananu, a on se potvrdno nasmiješio. Pomozite svojim roditeljima da vam pomognu i dopustite im to jer mi smo smisao njihova života, jebiga.
A u kurac alaj sam patetičan, ako ne dobijem mengu sad neću nikad.
Moju frendicu Anu je nedavno napustio otac, ili ćaća po njenu hercegovačku. Ovaj tekst bi posvetio njoj, koja me od prvog dana silno podupire.
Ana vjerujem da tvoj ćaća, gdje god da sada bio, brine jesi li taj dan pojela koju bananuili bar komad domaće jančetine.
S godinama eto naši superherojski starci sve više postaju ljudi, sa svojih silnih kilometara dolaze sve bliže razini naših očiju. Kada su već tu, budite ljudi koji će im uvijek ponosno moći pogledati u oći i ne dopustite da ikada pomisle da su u vašim očima postali i centimetar niži od onih 245 metara koliko je moj stari bio visok kada sam imao kojih, četiri ili pet godina.
