Lajk naš svakdašnji: Dvjesto godina poplava u Hrvatskoj
Ne pomislite molim vas da prizivam crne dane ali vas pozivam da, prije no našim kravama evolucijski narastu škrge, prije no se djeca u polavljenim područjima počnu rađati sa plivačim kožicama međ’ prstima, razmislite o tome tko to odlučuje za nas i o nama.
youtube
Što se tiče ovih nezapamćenih poplava siguran sam tek u jednu stvar, a to je da nas ovakve nesreće neće više tako brzo ponovo zadestiti. Sve da sile prirode poslože karte tako da i naredne godine poplavimo baš u istim razmjerima, naša sjećanja na ovogodišnju katastrofu biti će još friška i takva poplava nikako neće biti nazivana nezapamćenom.
Doduše moguće je da se, ako nesrećnica majka priroda tako zacrta, ovakve katastrofe počnu događati na godišnjoj razini – tada bi poplave dobile epitet redovitih godišnjih poplava, ničeg što zaslužuje veliku hajku. Već tamo početkom svibnja Slavonci bi se mrtvi hladni popeli na krovove kuća, smjestili tu jedan visoki suncobran, agregat, prenosni frižider, televizor, perilicu za donji veš i mirno, s nogom preko noge, čekali poplavu. Tradicionalni godišnji humanitarni koncert za pogođene poplavama i prikupljanje pomoći održalo bi se već u kasnu jesen kada većina estradnjaka ima rupe u rasporedu. Čemu uostalom odugovlačiti sa nužnim radnjama dok poplava zaista ne nastupi?
Ima bagre
Zaista čemu odugovlačenje kada je svima jasno da, koliko god puta nas ovakva katastrofa pogodila – jednom u dvjesto godina ili, ne do Bog, baš svake godine, scenarij bi uvijek bio isti. Nesretnici bi ovisili isključivo o dobrim namjerama malih ljudi, a niti dvjesto godina tradicionalnog penjanja na krovove ne bi potaklo sve političare zajedno ovih krajeva da onu dvjesto i prvu godinu nešto u vezi toga poduzmu.
A ima ih brate svakako dovoljno da i sa pameti prosječnog manovala, kojom uglavnom većinski i raspolažu, golim rukama podignu nasipe bar do gornje granice stratosfere. Avioni i vanzemaljci bi se mogli zabijati u nasipe koje bi silna masa združenih ruku naših političara podigla u vis – niti za mjesec dana.
Deri rođo
Ipak, da narednih dvjesta zaista godina upadnemo u prokletstvo elementarnih katastrofa, uvjeren sam da bi se baš svake godine političari riječnim gliserima, posebno kupljenim za potrebe posjete poplavljenim područjima, vozikali pogođenim područjima. Možda bi vremenom spojili ugodno s beskorisnim pa bi i vodene skije nabavili te se tako zabavljali po navodnjenim nekada žitnim poljanama.
Slikali bi se, ama baš svaki, sa prigodnom lopatom u ruci dok u odijelu okopavaju neki nebitni jarak.
Ne sumnjam da bi se za potrebe ove rabote iz bijelog svijeta, u sumnjivim transakcijama, naručilo bar pet-šest vagona lopata koje bi redovito nakon snimanja nestajale. A da i ne pričam o kampovima za obuku političara pri rukovanju istom, treba svakako znati kojom stranom lopate zahvatiti zemlju, nije da su ikada prije vidjeli tako čudo.
Na kraju bi političari završili svoju poplavnu turneju kod jedne stare bake koja je vremenom odustala od spuštanja na tlo i već trideset godina živi na krovu kuće te je postala svojevrsna lokalna atrakcija. Turnuli bi joj tada ruku na rukovanje i kazali kako imaju program da se, nakon tačno 235. uzastopnih poplavnih godina, ovako nešto više nikad ne ponovi. Nasmijali se za kamere i vraški je pozdravili sa ‘Vidimo se dogodine! ‘.
Samo neka iđu!
Ne pomislite molim vas da prizivam crne dane, ali vas pozivam da, prije no našim kravama evolucijski narastu škrge, prije no se djeca u polavljenim područjima počnu rađati sa plivačim kožicama međ’ prstima, razmislite o tome tko to odlučuje za nas i o nama.
Zar itko od vas zaista vjeruje da će ta nesposobna bagra sada popraviti nasipe, otkopati odvodne kanale, da će izboriti novce iz te tamo Europe za ovu katastrofu i da isti neće potom netragom propasti u mokru zemlju?! Zar itko od vas smatra da će oni kurcem mrdnuti i da postoji išta više od puke sreće i slučajnosti šta stoji između vaših kuća i ponovljene poplave naredne godine, zapravo narednih dvjesto godina?
Poplavio dom
Pitam vas ovo jer, niti tjedan dana od neviđenih sranja, naši političari mirna srca iseljuju izbjeglice od poplave iz javnih domova kako bi u njima proveli izbore za Europski parlament. Tko je, kada pogledate kroz prozore svojoj poplavljenoj kući, u oči svojih utopljenih grla, zaslužio vaše povjerenje? Nitko – kazat ćete, e pa ja se ne bi složio!
Dapače, mislim da bi za ovaj narod, za sve narode, bilo najbolje da ih šta više pošaljemo u Bruxelles, samo nek se gone što dalje odavde.
Možda čak da one humanitarne kamione vratimo iz Slavonije, pa u njih nakrcamo političare i o svom ih trošku direkt u Bruxelles dostavimo. Sretan im put, a mi ćemo štetu uzrokovanu velikim dijelom njihovom pljačkom, nemarom i neradom, kao i svaki put do sada već nekako sami sanirati.
Samo ne do Bog da Europski parlament dohvati kakva nepogoda. Da se i čašu vode gore zalije ovima bi trbalo bar dvjesta godina da se sa takvom nezapamćenom poplavom obračunaju. Na kraju, ako nas ova katastrofa išta ući to je da smo mi žilava sorta, dovoljno jaki da preživimo ono najgore što nam priroda sprema. I nema te poplave, požara, lavine koja bi slomila ponosne ljude naših krajeva – za to je zaslužena politička bagra. Nego, za koga ste vi glasali?
