I Davor je odmah primijetio nešto pomalo čudno! Žene, naime, nisu nosile grudnjake! Odmah je izvadio mobilni uređaj i fotografirao njihove radosne dojke, čisto da pokaže onom Brbiću i toj splitskoj bagri sa kakvim ga poštovanjem žene po svijetu dočekuju
srednja.hr
Taj dan izgledao je kao i svaki drugi radni dan u Ulici grada Vukovara. Davor se sjeo za računalo, pozvao informatičara da to pokrene i sneno promatrao topli dim kako se uzdiže iz prve jutarnje kave. Čim je otvorio file na onoj bijeloj televiziji na kojem je stajalo ‘ovo pritisni dva puta da vidiš poštu’ dočekao ga je čudan mail – toliko neočekivan da je od uzbuđenja ispljunio kavu po bijeloj televiziji:
Dragi gospodini Uefa
Ja ime je gospodin Smeđi. Nasljednik sam veliko bogatstvo od moj bogati ujak kojeg su ubili teroristi. Molim vaša pomoć. Ako želi mi pomoć ja vama dam 10 000 $ za pomoć pri transakcija novac na vaš račun.
John Smeđi – Bangkok.
Pa ovo je fantastično – uzvikao je! Tajniče brzo vamo, pogledajte što nam je jutros poslao gospodin Smeđi iz Uefe! Nude nam veliku novčanu injekciju da im pomognemo u njihovoj borbi protiv huligana. Hitno, nazovi šefa i sve mu reci i kaži da mi rezervira let za taj – Bamako.
Misteriozni bijeli čovjek
Čim je sletio u Bamako, Davor je pozvao prvi taxi i vozaču jasno naredio UEFA! UEFA? – ponovio je začuđeno vozač. UEFA – nervozno je potvrdio Davor na što je vozač slegnuo ramenima i poveo ga do jedinog čovjeka tog imena kojeg poznaje. Urbane prometnice sve su se više pretvarale u seoske staze, potom su staze postale zemljani puteljci, na kojima se ponekad mogao susresti kakav mršavi stočar, da bi na kraj i te putove zamijenilo nepregledno prostranstvo suhe crvene zemlje.
Dok god je hvatao radijsku stanicu vozač je glasno pjevušio na nekom kretenskom jeziku i Davor mu je već mislio opaliti jednu iza uha da napokon umukne, srećom kako su odmakli u divljinu radijski signal se posve izgubio.
U selu
Stigli su napokon u srce crvene pustinje kad se ispred njih ukazalo maleno naselje sa slamnatim kućicama i veselom djecom koja su pri trčala čim su vidjela automobil. U-E-FA! – pokazao je drhtećim prstom na najveću slamnatu kolibu u selu taksist. Buhuuhu – dodao je na što mu je Davor uručio svoj potpisani dres i izašao iz vozila.
Djeca su ubrzo opkolila Davora, a on je bio zadovoljan ukazanim mu poštovanjem, ipak je to jedan brand!
UEFA – ponovio je Davor, a djeca su ga odvukla za rukav do one iste kolibice koju mu je pokazao preplašeni taksist. Odrasli muškarci i žene stajali su u čudu vidjevši bijelog čovjeka u plemenu, i to još tako nasmijanog i bezbrižnog. Bilo je to svima neobično obzirom da su zadnji bijeli ljudi koji su posjetili selo slučajno upali u vreli kotao.
I Davor je odmah primijetio nešto pomalo čudno! Žene naime nisu nosile grudnjake! Odmah je izvadio mobilni uređaj i fotografirao njihove radosne dojke, čisto da pokaže onom Brbiću i toj splitskoj bagri s kakvim ga poštovanjem žene po svijetu dočekuju.
Kod U-E-FE!
Mr. Smeđi, UEFA? – upitao je oprezno Davor s ulaza slamnate kolibe u kojoj je pored vatre sjedio maleni starac, sav prošaran tetovažama sa stotinama šarenih lančića oko vrata. Odmah mu je zapravo bilo jasno da je na pravom mjestu pošto je ovaj čovjek očito bio smeđi – dakako. U-E-FA, odgovorio mu je starac, udarajući se snažno rukom o prsa. Brend je odmah shvatio kako je to način predstavljanja u ovim dalekim krajevima, koji također svoju muku muče sa huliganima, pa je prišao starcu, opalio ga snažno šakom u prsa i kazao mu – Davor!
Ovaj primitivan čovjek dugo je trabunjao na svom čudnom jeziku – vrač ga nije razumio niti jedne jedine riječi: Gospodine UEFA, počašćen sam što ste mi ukazali čast i pozvali me da vam pomognem u borbi protiv huligana. Napokon da je netko prepoznao naš trud i put u bijelom svijetu, crnome, mislim. Zapravo moram kazati da naš način borbe protiv huligana uopće nije moja ideja. Sve je smislio moj šef, gospodin Zdravko – vidite on zapravo stoji iza svega.
Dugo već muku mučimo s huliganima koji nas nazivaju čak i, izvinite na izrazu, pederima – kazao je Davor.
Vrač ga je promatrao u čuđenju pa mu je Brand pokušao pobliže opisati značenje tog pogrdnog izraza. Prvo se udario šakom o prsa, potom je ponovo opizdio nejakoga starca po prsima i slikovito počeo spajati i razdvajati svoja dva srednja prsta u zraku – mi pederi, tako nas nazivaju, kazao je. Vraču u ovom trenutku nije bilo svejedno pošto je sve više sumnjao kako ga je misteriozni bijeli čovjek zapravo došao u šator jebati. Oni lažu – nastavio je, da smo privatizirali nogomet koji prije svega pripada narodu i navijačima. A kako bismo im pokazali da u krivu zabranili smo im ulazak na stadione, nije li genijalno?
Gdje si čovječe?
Vrač imena U-E-FA primijetio je da ovog čudnog čovjeka koji ga je očito došao jebati i još ga je iz čista mira opalio šakom u prsa (jebo mu pas mater) nešto tišti. A kako kotao još nije zakuhao odlučio mu je pomoći, za kraj. U-E-FA je odjednom izvukao misteriozan bijeli prah i zasuo ga zrakom, bacio iznad vatre i najzad se njime namazao po licu – ponudivši Davoru da i on učini isto. ‘Ah ne hvala – odbio je. Zasigurno mislite da sam ja Zdravko, ne zamijenili ste nas, ali hvala svejedno.’ I dok je gospodin UEFA dobro urokan kokainom lamatao rukama po zraku Davoru je zazvonio mobitel…Bio je to Vrbanović s kojim se čuje svakodnevno.
– Gdje si ti čovječe?
– Pa znaš li da je sutra derbi?
– Ma pusti derbi Vrbanoviću imam pametnijeg posla, u Bamaku sam kod UEFE, dogovaram neke velike pare sa savez.
–
U Bamaku? Aha, a kako je tamo, šta ima?
– U šoku sam, evo taman sjedim sa jednim istetoviranim crnim muškarcem, frajer je skroz ušlagiran i sve žene oko nas su bez grudnjaka.
– Koji kurac radiš sa Sammirom u Bamaku Davore?
– Ma, kakav Sammir, ajde nazovem te kasnije.
Brend nije niti zamijetio kada je utonuo u duboki san, dok mu je vrač ritualno prelazio rukama iznad glave. Oh da, mnogo je muke bilo na duši ovog bijelog čovjeka. Potom je i sam utonuo u duboki trans a vradžbina koju je izveo na Davorovoj duši rezultirala je neobjašnjivim nizom događaja koji će kasnije potresti hrvatsku športsku javnost.
