Lajk naš svakdašnji: Kako sam postao govnjar i kako ne postati poput mene
Ironija leži u tome što upravo u tom trenutku, kada se osjetimo kao nadmoćni pobjednici, ova zemlja pobjedi nas! I to je ono najgore što nama mladima ova stvarnost radi – pretvara nas u govnjare. Možda i nije toliko teško preživjeti koliko novinski naslovi kukaju, možda i nećemo svi pocrkavati od gladi baš sada, ali je cijena disanja hrvatskog zraka za svakog dječaka apsolutna, nemilosrdna i previsoka!
www.vimeo.com
U Konzumu u blizini moje studentske potleušice na blagajni radi mlada žena. A sad druga priča, prema zakonu RH jedna od namjena osobne iskaznice je i dokazivanje spola. Pročitavši tu odredbu zakona cinično sam se podsmjehnuo aludirajući na idiotizam zakonodavca jer zašto bi itko, po Bogu, svoj očigledan spol dokazivao osobnom iskaznicom?!
Kao štopa policajac kamiondžiju, zamoli brku u zmazanoj majici da otvori vrata kada ga iznutra zaplahne miris ustajalog znoja, bureka sa sirom i možebitnih muških izlučevina pa kaže: Gospođo ili gospodine, molim Vas napustite trenutak svoju kabinu i dajte malo tu osobnu da utvrdimo vaš spol. Brko na to prducne, dadne iskaznicu s tragovima masnoće, a na njoj stoji, dakako – Marijana Kulušić!
Priča jednog govnjara
Dakako da je kamiondžija Marijana muško i dakako da je odredba o utvrđivanju spola osobnom posve debilna. Preciznije, debilna je u svim ostalim slučajevima na svijetu osim u onom prije spomenute blagajnice. Materemi, iako se dama svojski trudi, nije baš najlakša stvar za utvrditi dal’ se i njoj ima što za ‘utvrditi’ u privatnom području svakog pojedinca – osim naše Seve u začecima karijere. Pa iako svjestan da je to posve nehumano, đubretarski do srži ideje o đubretarenju, gotovo svako jutro mladoj i kronično neveseloj dami zahvalim istim riječima – hvala vam moj dobri gospodine!
Ali to nije sve! Srednjovječnim ženama koje bojaju kosu u tamnije boje uglavnom se obraćam s – mladi rokeru! Mladiće, pak, duge kose nazivam, dakako, dragim i finim gospođama. Čak ih počesto upitam za zdravlje gospodina muža i probleme u klimakteriju – nakon čega uglavnom bježim ulicama pred grupicom metalaca vičući’: Smirite se drage gospođe! – Da, braćo moja, postao sam odvratni cinik.
Joško ne budi grozan
Ali nisam oduvijek bio takav, sjećam se mutno vremena dok sam još pohađao srednju školu, jeo hranu mame i tate i sanjario o sisatim ženama koje su genetski križane s biljarom i posve im je svejedno koju rupu gađaš – dobro to je i danas tako! U tom dalekom i izgubljenom dobu volio sam nagonski sve ljude, sva živa bića i slične pizdarije.
Mazio sam mace neudatih žena i razgovarao s njihovim vlasnicama o horoskopu (koji im je osnovna životna preokupacija) – dok bi ih danas već iz daljine upitao kako njihova jedina ljubav – mačka! Satima sam tada slušao glazbu, lansirao se na daleke planete i gledao daleke zalaske dalekih Sunca i sasvim solidno volio! A danas, braćo moja, ja sam ogavni govnjar.
Klošar
Što je najgore od svega ja nisam imao pojma o tome. Okrutnost i ljigavost dolazili su mi prirodno – kao mačci neudanim babama ili bebe polaznicima srednjih obrtničkih škola – vidite o čemu Vam pričam. I tko zna, možda bi tako i dočekao starost, ako me drage gospođe (mladi metalci) prije ne bi zatukli, da nedavno nisam upoznao, sada onaj traumatični i napeti dio – Njega. Ne, za Boga šta vam je ljudi, dakako da nisam upoznao Isusa već svog susjeda koji za sebe kratko kaže da je – klošar.
Družeći se tako primijetio sam da je čovjek bez trunke cinizma, novci mu nisu predstavljali ama baš ništa. A kad bi napokon i zaradio koju kintu do zadnje lipe bi potrošio na prijatelje. Vrednovao je stvari koje više gotovo nitko ne vrednuje, prijateljstvo mu je bilo bitnije od stvari koje ja uopće ne poznajem da bi s njima povukao paralelu.
I dakako, da je zbog toga u ovom vremenu, društvu i prostoru, u životu najebao k’o žuti. Taj veliki dječak, naivan i iskren, natjerao me da pogledam u mulj svoje dušo i zapitam se: Joško, pa koji ti se kurac dogodio? Gotovo sam počeo citirati stihove one kvazinarkomaske plačipizde Bareta: Gdje je nestao čovjek?
Od dječaka do cinika
Odvrtio sam film do trenutka kada sam i ja zadnji put bio takav i zato vam, dragi moji, ovo pišem, čisto kao upozorenje. Bilo je to taman negdje kada sam počeo živjeti sam i donekle ovisiti o sebi. Ljudi za koje sam držao da na njih mogu računati automatski, kao na mamu i tatu, izdali su me zbog prizemnih sitnica bezbroj puta. Profesori na fakultetu pohotno su gledali osmanaestogodišnje studentice i ocjenjivali ih po broju otkopčanih gumbova na dekolteu.
Moji prijatelji koji su ipak pošteno završavali fakultete na kraju su dekvalificirani u kuhare, jer za njihove struku posla nema. Ali ipak posla ima za mlađ političkih stranaka, najgore govnjare od ljudi, koji već sa četrnaest godina odbacuju svoje dječaštvo u zamjenu za eventualan naslon u kožnoj fotelji i smirujući miris tuđe guzice.
Rekvijem govnjara
Plivajući u govnima naše stvarnosti i nastojeć’ preživjeti s najboljom djevojkom na svijetu i ja sam prodao svoje dječaštvo i postao gotovo isti kao i svi iznad nabrojeni šupci. I to je ono najgore što nama mladima ova – otima našu nevinost! Možda i nije toliko teško preživjeti koliko novinski naslovi kukaju, možda i nećemo svi pocrkavati od gladi baš sada, ali je cijena disanja hrvatskog zraka za svakog dječaka apsolutna, nemilosrdna i previsoka!
Alternativa je, ne postati cinik, nego ostati dječak i biti spreman živjeti kao, eto klošar. Nije to nikako manje mudra opcija, dapače, ako je sjećanje mozaik lijepih trenutaka s prijateljima, rodbinom ili mačcima – ako ste neudana horoskopkinja, onda je mozaik prosječnog klošara puno širi i bogatiji od mozaika prosječnog cinika, prosječnog Hrvata.
Kojim putem krenuti?
Ne pišem vam ovo da bi vas privolio na stranu jebivjetarskog života ili pak na stranu cinika. Moj jedini razlog je potreba da vas upozorim na trenutak kada se osjetite toliko moćni da bi se najradije, poput mene, izrugali ‘gospodinu’ na kasi, ili gdje već.
Ironija leži u tome što upravo u tom trenutku, kada se osjetimo kao nadmoćni pobjednici, ova zemlja pobjedi nas! I to je ono najgore što nama mladima ova stvarnost radi – pretvara nas u govnjare. Možda i nije toliko teško preživjeti koliko novinski naslovi kukaju, možda i nećemo svi pocrkavati od gladi baš sada, ali je cijena disanja hrvatskog zraka za svakog dječaka apsolutna, nemilosrdna i previsoka!
A zahvaljujući mom susjedu klošaru postao sam toga svjestan…
