Lajk naš svakdašnji: Mamine sise, vjeronauk i domovina
Koliko god u Hrvatskoj situacija teška za mlade bila, uvijek imaš bivšeg premijera koji dva milijuna eura, koje su mu ‘pale s neba’ na račune na Kajmanskom otočju, pravda poslom vjeroučitelja. Nakon takvih slika Hrvatska se odmah učini malo ljepšom zemljom za život jer gdje još toga na svijetu ima? Za vraga ti otići u Kanadu, radit u struci bez debele veze, otići u mirovinu prije nego nebu pod oblake. Za vraga imati svoj auto stan, pozivati društvo na piće u kafiće o svom računu, za vraga sve kad tamo nikada ovakve pizdarije čovjek ne bi mogao čuti. Pizdarije koje i najdepresivnije društvo suočeno sa surovom i neizvjesnom stvarnošću mogu razvesliti kao malu djecu Playstation četvorka.
– Eto, čestitam, šta da ti kažem, rekao sam prijatelju Bobi koji se napokon zaposlio u praksi – profesor hrvatskog i filozofije inače. Pozvao nas je tom prigodom na piće, kod sebe kući. Posjeli smo za stol u malenoj i urednoj kuhinji, nas šestero magaraca od skoro trideset godina, a Bobo je donio neki fini Kplus sok, bolje Standard kekse kojima rok uopće nije ni blizu isteka pa ih ne moramo za svaki slučaj brzo gutat i malo svoje rakije sa sela.
Zamolio nas je potom uljudno da ovaj put ne galamimo, iako je takva prilika, jer mu majka i otac spavaju odmah u sobi do, a svi znamo kako je zadnji put završilo. Nakon što je to izustio svi su me posprdno pogledali dok je jedan Ivan, onako sklon pošalici, rukama obuhvatio svoja prsa i simulirao dodirivanje vrelih dojki.
Stari komados
Grickali smo one kekse i od straha izbjegavali pogledati rakiju jer nismo ni pod razno htjeli dovesti u kuhinju nervoznu Bobinu mamu koja se i dalje jako rano ustaje na posao. Jednom smo se davno zapili kod njega, bili smo možda drugi srednje – raspolagali s manje više istim budžetom. Tada je u kuhinju oko deset sati na večer, k’o komandos, uletjela Bobina stara i sve nas kvalitetno isprepičkala.
Najgore u svemu je bilo što se tek ustala iz kreveta i nosila je sada već slavnu prozirnu spavaćicu i to nipošto nisam želio ponovo vidjeti. Vikao je tada osramoćeni Bobo, dok nas je njegova razjapurena i prozirna stara tjerala na polje: ‘Čekaj samo da se zaposlim! Jedva čekam da odem daleko od Vas u svoj stan, svoj mir. Ovo je zadnji put da me ovako sramotiš – zadnji puuut!’
U prozirnoj spavaćici
Istrčali smo iz stana prijateljevih roditelja spuštenih glava, što od straha , što od srama da nam se pogled slučajno ne susretne s ‘tim’ što je bilo očito. I kako to obično sa mnom bude, pokušao sam zamotati ovo govno od situacije u rozi celofan i pokazati Bobinoj rodilji da ipak nisam neka mala propalica i da baratam s osnovnim manirama. Podigao sam visoko glavu na hodniku, muški u oči pogledao prozirnu mamu te onako pripit izustio onu moju povijesnu sramotu: ‘Laku Vam noć siso!’
Desetak godina nakon…
Kao i prije desetak godina, večer sam otvorio sebi svojstvenim idiotizmom: ‘Lijepo je kad se čovjek osamostali’. Nakon osam sekundi neugodne tišine koje sam štopao u sebi, svi smo prasli u smijeh. Krenula je tako i prva runda izbjegavane rakije. U glavi mi je prošla slika Bobine mame koja se sada u drugoj sobi garant presvlači u onu prozirnu spavaćicu i priprema da me zaskoči sisama.
Kako život ponekad nalikuje jeftinom scenariju iz američkih filmova, ili pak američki filmovi ponekad zaista pogode scenarij koji se čini životnim, ne znam, Bobo se osjetio prozvanim da održi govor:
‘Pola mladosti sam proveo za hebenom knjigom.’ U pauzama od starohrvatskog kontemplirao o smislu Kantovih radova, a sve da bi sada u egzistencijalističkoj maniri na staroglagoljaškom pismu mogao pravilno zapisati činjenicu da sam u debelom kurcu. Evo nas opet u kuhinji moje stare, strepimo kada će nas potjerati odavde, molim Boga ako dođe da bar bude obučena pa da joj opet ne gledate u sise. Ne mogu Vas niti počastiti poštenim pićem jer primam tisuću i šesto kuna mjesečno kojih dam svojima. Moram tiho pričati jer će mi se starci bar još deset godina ustajati u cik zore kako po novom zakonu ne mogu još u mirovinu, bar ne za života. I da, vrlo je vjerojatno da mi majka još nosi onu istu prozirnu spavaćicu koju je kupila u svojoj ludoj mladosti jer si drugu do sada nije priuštila! Tako da molim lijepo da se koncentriraju oni koji to trebaju i da umjesto riječi ‘sisa’ koriste, ako je moguće, riječ ‘gospođa’!
Pomoćni konobar
– Pa dobro jebiga, svima je u početku teško, sigurno ćeš kada prođeš ovu praksu lijepo živjeti od pet-šest tisuća profesorskih kuna. Spajati Božić s Uskrsom pa sa zimskim praznicima, štrajkati bar dva put godišnje i bit oslovljavan s ‘profesore’ od mladih nadobudnih studentica filozofije i književnosti,a svi znamo kakve su one, dok ljeti na plaži dva mjeseca budeš ispijao šta već želiš’.
Dobro sam mu odgovorio, jel da?
– Ma kako da ne. Kada mi prođe ova praksa vraćam se na burzu i vjerojatno ću se vremenom prekvalificirati u pomoćnog konobara i ljeti na Hvaru posluživati profesore filozofije koje su imali vezu za posao i na njihov račun opijat sisate studentice filozofije i književnosti, a svi znamo kakve su one, rekao mi je na to razočarani slavljenik.
Vidio sam da ova večer ide krivim smjerom, stanje je bilo toliko otužno da sam čak i poželio da nam Bobina majka održi jednu prozirnu lekciju, da promijenim tijek natočio sam nam svima po rakijicu i kazao Bobi: ‘E pa šta nisi onda studirao vjeronauk?’.
Vjeronauk i Sanader
– Je, vjeronauk – vidi Sanadera, pa čovjek je na sudu časti izjavio da je dio svog imetka od par milijuna eura zaradio kao vjeroučitelj. Šta i ti nisi bio pametan? Našli su mu te pare na računu pa si sad zbaraja svaki dinar koji je dobio od rođenja, uključujući sto maraka od krštenja i zlatni lančić, ne bili dobio nekako tih par miljuna eura viška. Sve je jadan nabrajao, da je k’o mali prodavao domaću limunadu na Rivi i narukvice od školjkica koje je sakupio na Bačvicama, i da je eto bio i vjeroučitelj, kazao je na to Ivan koji je na početku priče simulirao ono glupo dodirivanje dojki.
– Garant nitko nije mogao proći vjeronauk kod njega. Matematika je bila ku’ac u osnovnjaku za njegov sat. Roditelji su morali u crnim torbama pare donosit da im mali ili mala nekako prođu Evanđelje po Mateju. Stoposto je i svog blagajnika u razredu imao koji je zaprimao roditelje. Koliko bi Vi gospođo da Vam mala dobije iz Starog Zavjeta? Javite se molim mom rizničaru, on će vam dati popis nastavnih materijala, oglasio se malo veseliji Bobo.
– A kad je s učenicima ponavljao Božje zapovijedi garant se mahinalno nasmijalo kada bi čitav razred izgovarao kao jedan onu – ‘Ne ukradi!’. Zagrcnuo bi se od smijeha pa bi mu redar donio čašu vode. A možda je i učionicu prodao Mađarima ili bar pedeset i jedan posto udjela u njoj, nastavio je.
Moja Do-mo-vi-no
Atmosfera se sada već vidno popravila. Koliko god u Hrvatskoj situacija teška za mlade bila, uvijek imaš bivšeg premijera koji dva milijuna eura, koje su mu ‘pale s neba’ na račune na Kajmanskom otočju, pravda poslom vjeroučitelja. Nakon takvih slika Hrvatska se odmah učini malo ljepšom zemljom za život jer gdje još toga na svijetu ima? Za vraga ti otići u Kanadu, radit u struci bez debele veze, otići u mirovinu prije nego nebu pod oblake. Za vraga imati svoj auto stan, pozivati društvo na piće u kafiće o svom računu, za vraga sve kad tamo nikada ovakve pizdarije čovjek ne bi mogao čuti. Pizdarije koje i najdepresivnije društvo suočeno sa surovom i neizvjesnom stvarnošću mogu razvesliti kao malu djecu Playstation četvorka.
Nakon ente rakije svi smo se cerekali k’o klinci. Uto je u kuhinju uletjela Bobina stara, baš kao i prije desetak godina, ali ovaj put u drugoj opravi. Pogledala me prijezirno i kazala: ‘Ajde mulac, natoči i meni jednu, sin mi se danas zaposlio, šta čekaš da ti opet sise pokažem?’
– Ne hvala gospođo (ne siso!), imam još dovoljno od zadnjeg puta, a šta se vi ne ustajete rano?
– Ustajem, ali su mi dob za mirovinu podigli za još pet godina, taman kad sam se kučki približila, k’o da sjenu loviš čovječe! Pa rekla sebi nek mi daj otkaz, popit ću jednu sa sinom i društvom, razveselit se, ionako vjerojatno neću dočekat zlatne dane penzije. Ali ajde bar mi se mali zaposlio pa će nas pod stare dane pomoć od ovih tisuću i šesto kuna za sedam godina studija hrvatskog i filozofije.
– A što bi tek, draga mama bilo, da sam vjeronauk izučio, pa gdje bi nam bio kraj?, kazao je Bobo i natjerao nas u suze, što od smijeha, što od domaće rakije.
Pa recite mi tko sada, tko, ovakvu zemlju ne bi volio? Pa gdje još ovog ima? – Niđe rodjače, samo u našoj Hrvatskoj!
