Nama je pak rekla da se ne želi nametati ni pod koju cijenu (osim što namjerava živjeti s nama ) već da se rado nudi da nam tu i tamo počisti stan i prljavi veš. Dogovorila je s nama i plan tih ‘tu i tamo’ aktivnosti s naglaskom na ono vječito ‘tu ‘.
Ponedjeljkom je prala bijeli veš, a kako je struja jeftinija noću ponekad bi i prespavala.Utorkom je prala crni i šareni i peglala bijeli od jučer. Srijedom je generalno čistila stan i peglala crni i šareni veš. Četvrtkom bi samo navratila pošto se već bila nekako privikla na nas… S vremenom smo se navikli na svoju novu cimericu. Nije nam više niti bilo problem pokušavati učiti dok je ona usisavala ili gledala TV serije u našoj sobi.
domivrt.vecernji.hr
Kada sam kretao na fakulte, u veliki grad, moji se roditelji nisu previše zabrinjavali oko stana koji ću unajmiti. Naime očekivali su da ću se ionako ubrzo vratiti kući. Majka je pretpostavila da će me vratiti hitna ili policija, a otac me očekivao sa nogama naprijed – u sanduku. Ipak vječito crne prognoze tipične za dalmatinske obitelji nisu se ostvarile – još. Umjesto toga krenuo sam u živopisnu pustolovinu zvanu traženje podstanarskog stana. Svaki imalo iskusniji podstanar zna da iznajmljivači u oglasima ne misle ozbiljno, ne treba ih odmah uzimati za riječ.
Joooj to su vam jedne takve šaljivdžije i zajebanti kakvih nema. Oni Vam ništa ne uzimaju za ozbiljno, osim stanarine. Tako da oglašeni ‘ Osunčani dvosobni stan u blizini fakulteta’ često ispadne stan koji je samo donekle osunčan i to tijekom srpnja i kolovoza. Od dvije navedene sobe jedna je obavezno toalet. Blizina fakulteta u slengu luckastih iznajmljivača uglavnom znači da je autobusna stanica manje od kilometra udaljena od vašeg stana. A ponekad šaljivdžije iznajme stan koji uopće nije u istoj županiji.
Stan broj jedan
Lola, bečar, raspikuća, sve su ovo izrazi koji predstavljaju osobu koje nikada nema doma. Baš je takva jedna lola, bećar bila stara baka kod koje sam unajmio svoj prvi studentski stan. Jednostavan razlog tome što ona nikada nije bila doma je taj da je 24 sata dnevno boravila u našem stanu!
Te prve godine moj cimer, ja i stara baka živjeli smo u dvostranoobveznom odnosu u kojem je svako svakome bio podstanar. Pojasnila je ona to mojoj oduševljenoj majci rekavši da je usamljena jer su joj se sinovi odselili i da se želi brinuti o nama kao da smo njeni sinovi, prati nam, čistit, kuhati, piti s nama, izlaziti vani, rezati nam meso. Ne čudi me da su joj se sinovi odselili – u Čile!
Nama je pak rekla da se ne želi nametati ni pod koju cjenu (osim što namjerava živjeti s nama ) već da se rado nudi da nam tu i tamo počisti stan i prljavi veš. Dogovorila je s nama i plan tih ‘tu i tamo’ aktivnosti s naglaskom na ono viječito ‘tu’.
Ponedjeljkom je prala bijeli veš, a kako je struja jeftinija noću ponekad bi i prespavala.Utorkom je prala crni i šareni i peglala bijeli od jučer. Srijedom je generalno čistila stan i peglala crni i šareni veš. Četvrtkom bi samo navratila pošto se već bila nekako privikla na nas. Petkom niti ne znam koji je sebi razlog izmislila ali uglavnom bila je tu. A vikendom je provodila vikend čišćenja kako i spada, je li. S vremenom smo se navikli na svoju novu cimericu. Nije nam više niti bilo problem pokušavati učiti dok je ona usisavala ili gledala TV serije u našoj sobi.
Dobro se slagala i s društvom koje bi ponekad doveli u stan. Uvijek bi se lijepo predstavila te i njih detaljno ispitala odakle točno vuku korijene, o njihovim navikama, piju li, pušu i zašto nisu u svom stanu? Sve bi ih lijepo i otpratila jer je znala da nema ničeg ljepšeg od intime doma, kada napokon ostanemo sami u svom miru, nas troje cimera.
Stan broj dva
Nakon prve godine otkazali smo ludoj babi najam, a ona se uselila nekim novim dečkima ili su se oni uselili njoj, vrag će ga znat. Baš me zanima što je sada sa tim, mislim da ću jednom i navratiti – ona će sigurno biti tamo! U drugom stanu ponovo su meni i cimera dočekali nenadani podstanari. Ovoga puta bili su to mali, slatki, četveronožni – žohari! Znam da zvuči odvratno, ali ljudi zaista pretjeruju. Čim upalite svjetlo oni se svi pristojno razbježe, samo im trebaš dati malo vremena.
Držali smo se svi tih nepisanih pravila i nikada se nismo susretali, bila je to jedna funkcionalna simbioza! Tih godina u Americi je bio hit imati žohare kao ljubimce, urešavali su ih sa onim draguljima i nosili oko vrata – idioti!
Ja i cimer baš smo bili ponosni kako smo i mi eto ukorak s vremenom. Dapače mi smo u stanu imali, ne samo svaki svog, već svaki po petsto komada. Mislili smo ponuditi preko eBaya Amerikancima te naše kršne domaće žohare.
Ovi naši hranjeni su samo sa prirodnom hranom koju su nam roditelji slali sa sela i mogli su komotno nositi etiketu ” Proizvedeno u Hrvatskoj”.
Sve je lijepo funkcioniralo dok cimerova majka nije došla kod nas na par dana. Znali smo da ona neće razumjeti naš suživot sa životinjicama pa smo se dogovorili da ćemo uvijek paziti da upalimo svjetlo dovoljno ranije, da se žohari povuku u svoju sigurnost. I tada se dogodilo ono najgore! Od konstantnog paljenja i gašenja nam je eksplodirala žarulja. Cimerova majka ubrzo se našla oči u oči s našim podstanarima, sa svih njih tisuću. Nije željela da više ni minute provedem u tom stanu. Otišli smo, a da se nismo niti oprostili.
Stan broj tri
Treću sreću okušali smo u jednom novooizgrađenom stanu. Sav je namještaj bio tip – top. Sve novo, moderno, svjetlucavo. Zidovi su čak bili obojani u onu modernu tamnocrvenu boju. Ma samo je jednu boljku imao taj novi stan, to jest nije imao – izolaciju. Potrošio lola na namještaj pa je prištedio na izolaciji. Zimi su se temperature spuštale do minus sedamdeset. Grijali smo se tada ganjc novom klimom, ali se i ona zaledila. Dobro, kažu da je crvena neka toplija boja. Možda je baš ta boja podizala temperaturu stana na ugodnih minus šezdeset – oko podneva. Taj stan smo teško napustili! Naime cimer je dobio ozebline na nogama pa se teško kretao. Mislim da ga je kasnije iznajmio nekoj modernoj obitelji polarnih medvjeda kojoj stan izvrsno odgovara, osim što im je ponekad malo hladno – oko podneva.
Danas
Na sadašnji stan koji dijelim sa najboljom djevojkom na svijetu zaista nemam zamjerki. Ni lude bake sa opsesivno- kompulzivnim poremećajem boravka u iznajmljenom stanu, ni podstanara žohara, ni inja na nosu kada se probudiš. Ono što sam otkrio da niti jedan stan koji se iznajmljuje nije bez mane i da su rijetko pogodni za život – ljudima.
Tako da samo čekam da mi ulete specijalci u stan jer se ispostavilo da u skrivenom podrumu živi neka davno nestala žena s osmero djece ujedno i braće. Sve u svemu puno sreće svima u potrazi za stanom. Ukoliko naletite na ženu od sedamdeset godina u Splitu koja vam se ponudi da će vam rado ” tu i tamo ” počistit stan i veš, računajte da ste stekli osobu koja će uvijek, bez obzira na sve, biti uz vas. Po mogućnosti u vašem stanu.
