Lajk naš svakdašnji: Preskakivači reda u menzi ili ‘kako sam spoznao što je sreća’
Preko reda u menzu – u grob preko reda! – Ban Josip Jelačić
Scenarij dalje i sami pogađate… Vrijeme odmiče, svinjetina zaudara, a kada se vrata ‘puta svinjetine’ otvore mali se stane u red i mirno čeka svoje zlostavljače, kučkine sinove ilitiga – preskakivače reda u menzi. Onda se odigra scena tog najdirljivijeg susreta u povijesti sreće, a ženskicama oči same zasuze od ljepote prizora i iskrene ljubavi.
Foto: srednja.hr
U Dalmaciji su se, lijepoj i poželjnoj kakva jest, godinama redali osvajači. Osvajali su nas tako Austrijanci, Francuzi i Talijani u više navrata – pošto su nesposobni. I svaki taj osvajački narod bi uvijek donio i ostavio nešto svoga – pogotovo u jeziku. Meni ta povijesna i jezična ostavština nekako najgore padne kada imam dokučiti i pravilno artikulirati rod s dotičnim rođakom ili rodicom. Dogodi se tako da ti u Dalmaciji, zbog navedenog bogatstva jezika, ista osoba nekad dođe za zavu, nekad za svekrvu, šogoricu, a ponekad i za oca ili pak babu! Sebi sam taj problem nekako silom riješio tako da sada svaki sumnjivi rod nazivam isključivo tetom i stricem. Ili si mater i ćaća ili si tetka i stric, nema tu više ‘trte-mrde’.
Ljubavna priča
Priča se sada vraća u daleku prošlost kada je jedna moja, dabome, tetka (nego kako) čekala muža da se vrati iz nekog od ratova koji su se na ovim prostorima uvijek o-ho-ho-ho vodili, tako da vojske ostanu u kondiciji. Čekala ona na stanici s mnogo nejačadi, sve redom mojih stričeva i tetki, i napokon stigne taj iščekivani voz. Izlaze redom presretni i iscrpljeni vojnici, čuje se pjesma, smijeh, suze radosnice.
Prema priči jedan je vojnik toliko bio sretan što se vratio živ da uopće nije niti pitao ženu čije je ovo dijete od par mjeseci, a on na ratištu skoro dvije godine, samo su otišli kući s djetetom u naručju jer rat je završio – vrijeme je bilo za mir. Sve su žene sređene, koliko su god te ratne godine dopuštale, dočekale svoje muževe. Svako je dijete zagrlilo svoga oca ili bar zakonskog muža svoje majke – sve osim moje tetke. Šutjeli su oni usamljeni na stanici, promatrali prolaznike, a kako je vrijeme odmicalo majka je sve jače stiskala ručicu najstarijeg mog strica, a najmlađa tetka bi samo nevino i dječje zapitkivala: Je li to moj tata?
Sreća
Priča dalje kaže da je nešto kasnije te iste večeri, kada je friška udovica već bila zapalila prvu svijeću na prozoru, tugu nesretne obitelji omeo snažan zvuk kucanja na ulazna vrata. Slomljena tugom moja je tetka krenula da otvori onima koji su došli izraziti saučešće kada se pred vratima pojavio mrtav pijan on – moj živi stric glavom i bradom.
– Što je ženo, kakva to muža dočekuješ?, upitao je, a ona mu je presretna pohitala u zagrljaj. Kako to u mojoj obitelji biva, stric se napio kao zmija s nekim saveznicima i promašio par vozova – jebiga, dobra bila rakija, domaćica… Najmlađa moja tetka upitala je ponovo, nesigurno majku: Je li to moj tata?
– Jest, to je tvoj tata, odgovorila joj je moja uplakana tetka. Nije čak niti jebala pijanu majku svom nevaljalom mužu, nije mu čak niti jednu onu gorku žensku rečenicu predbacila jer rat je završio – vrijeme je bilo za mir. I kada god se moja obitelj sastane, kada se okupe stotine mojih tetki i stričeva na istom mjestu, uvijek se i svaki put malo izmijenjena, prepriča ova priča. Priča o najvećoj sreći ikada viđenoj, o najvećoj sreći ikada zapamćenoj – umalo.
Najveća sreća
Da, umalo! Naime toliko su mi puta sve moje babe i tetke ispričale ovu obiteljsku limunadu da sam i sam dugo vjerovao da ne postoji veća amplituda sreća poznata čovjeku. To je to i dalje nema – mislio sam sve dok nisam ugledao radost na licima ljudi sudionika najdirljivljeg susreta ikada viđenog, ikada zapamćenog u historiji ljudi, tuge i sreće- definitivno!
Bio je to, naravno, susret preskakivača reda u menzi i njihova čuvara mjesta.
Prvi puta sam tom, ubibože, dirljivom susretu svjedočio na prvoj godini fakulteta kada sam fino i pristojno u redu, baš brucoški, čekao da okusim nešto hrane, aka stare svinjetine. Stajao sam tako pognute glave i taman kada sam se došuljao do pulta na tom ‘putu svinjetine’ ispriječili su mi se nekakvi suludo radosni studenti i bratski počeli grliti, ljubiti nekog mladca koji se nalazio u redu tik ispred mene. Svaki se sa njim prvo baš fino rukovao, pa ga zagrlio, u obraz mu cjelov dao, pitao kako mu doma otac i majka, malo što se rasplakali i pojebali na podu ispred mene od sreće nisu. Oh, kakvog li susreta…
Divost
Nijesam, onako mlad i naivan, isprva shvatio o čemu je riječ. Mislio sebi da je ovaj mali koji je bio u redu neki nji’ov mlađi brat kojeg su za malena oteli vanzemaljci, pa kada su nakon dugo godina zadovoljili na njemu svoju vanzemaljsku pohotu, vratili su ga na planet tačno u red u menzu gdje su ga slučajno ugledala njegova starija braća.
Danima se potom taj fenomen potom ponavljao i tada mi je sve postalo sumnjivo. Nešto mi je tu zasmrdijelo, a to ovaj put nije bila (samo) usmrđena svinjetina koju bivši robijaši bez osjetila okusa i duše – koji obavljaju posao kuhara u menzi, iz čiste pakosti spremaju svaki Božji dan. Šta bi se ova braća baš svaki dan tako radovala pronalasku ovog malog brata kojeg su oteli vanzemaljci kada je bio dojenče i potom ga jebali, mislio sam se?! I šta bi ga vanzemaljci svaki dan iznova otimali?
Jedino da nisu vanzemaljci toliki sadisti da ga u pauzama između spolnih aktivnosti šalju u menzu da se još malo pati, ali to je bilo već previše. I tada mi je sinulo! Pa njihova sreća i susret uopće nisu iskreni, to je sve prevara – farsa da bi se đubrad ubacila u red i nepravedno zauzela tuđe mjesto na ‘putu svinjetine’!
Taktika
Dugo sam ih potom, godinama promatrao, dok napokon do kraja nisam prozreo njihovu perfidnu taktiku i način rada koji ću vama sada svima javno obznaniti!
Dakle zora je… Sunce se lijeno probija u menzu kroz socijalističke zelene rešetke na prozoru i obasjava trošne stolove i stolice, pult, kasu, devet tona usmrđene svinjetine koja je ostavljena vani jer se ionako više ne može pokvariti, glavu malog studenta i par porcija ‘cordon bleua’. Stani malo! Vrati unazad, nešto u ovoj slici ne valja. Šta koji ku’ac ‘corodn bleu’ radi u menzi?
Dobro je, pogriješio sam, ali ostatak slike je točan, sve je tu – stolovi, kasa, par tona ekshumirane svinjetine i naravno jadni mali student koji od rane zore čami i čuva red za prekakivače reda u menzi. Tako je braćo moja, sjećate se onog malog brata kojeg su kao dojenče oteli vanzemaljci? E pa njega Vam uopće nisu oteli, njega su zapravo tu postavili stariji studenti da im čuva mjesto pod prijetnjom jednakih muka koje su mu u mojoj mašti zadavali vanzemaljci – dakle spolnog zlostavljanja! Scenarij dalje i sami pogađate…Vrijeme odmiče, svinjetina zaudara, a kada se vrata ‘puta svinjetine’ otvore mali se stane u red i mirno čeka svoje zlostavljače, kučkine sinove ilitiga – preskakivače reda u menzi. Onda se odigra scena tog najdirljivijeg susreta u povijesti sreće, a ženskicama oči same zasuze od ljepote prizora i iskrene ljubavi.
Ubit, nema druge
I šta im ti sad tu možeš? – Ništa, uvaljuju se isti iz dana u dan preko reda, žvale, bale onog malog šta su ga jebali vanzemaljci. Jednog sam se pak rješenja i bio domislio svojedobno – snajpera! Valjalo bi svakako negdje u otvore od ventilacije ili u bunker u onoj nakupini usmrđene svinjetine postavit jednog snajperistu koji bi na dogovoreni signal pretjeranog iskazivanja emocija studenata s početka i kraja reda odmah pucao pravo u koljena preskakivačima – može i u čelo što se mene tiče. A onu malu kuju koja im čeka u redu bi trebalo oteti i držati vezana u podrumu te dobro spolno zlostavit – nema druge!
Taj sam prijedlog slao i vijeću studenata, ali kako tamo sjede redom nepismeni politikanti teško da ga je itko uspio pročitati, vjerojatno su progutali taj papir. Apeliram ovim putem na sve kolege studente da malo poguraju moj prijedlog, ako ikako mogu. I tako sve ostaje isto, ovi se svakim danom nađu, ljube, a mene vrate sedamdeset metara unazad. Jedino sada kada se sastanu svi moji stričevi i tetke pa otpočnu, po ‘ko zna koji put, onu priču o najdirljivijem susretu ja na to samo odmahnem rukom i kažem: ‘Ma kakvi, niste vi dragi stričevi i tetke još u menzi bili – e tamo Vam se zapravo odvijaju najdirljiviji susreti u historiji ljudi, sreće i tuge – definitivno!’
Pratite Lajk naš svakdašnji na Facebooku ovdje!
