Baš je neki dan izbila masovna tuča alkoholičara i penzionera oko teritorija gdje je komunalno društvo postavilo pet novih kontejnera. Penzioneri su gerilskim tehnikama dotukli mlađeg neprijatelja. Grizli su ih umjetnim protezama, udarali umjetnim kukovima i udovima i, doduše slučajno, urinirali po njima. Kasnije su im pokrali sve boce i odnijeli ih u stožer.
Znakovito je da nam je početkom ove godine neka agencija koja se bavi tim pizdarijama snizila kreditni rejting na razinu smeća. To je znakovito jer je upravo smeće glavna preokupacija mnogih Hrvata, poglavito penzionera, nezaposlenih, običnih ljudi koji nastoje nekako sklopiti kraj s krajem i alkoholičara. Vječito netko prekopava to smeće te kontejnere i kante za otpad. Kako nam je samo drago baciti jedan ”pogled ispod obrva” u kantu za otpad i pogledati ima li slučajno koja bočica tamo za nas…
Ja od penzije pa do penzije čekam samo…
Penzioneri su se posebno navukli na povrat boca i prekopavanje smeća. Kako sam po prirodi lijen smeće sam sinoć ostavio ispred vrata umjesto da ga odložim u kontejner. Ujutro me dočekalo pravo iznenađenje! Smeće mi je bilo razasuto po čitavom dvorištu. I sad se pitam je li ga je prekopala neka susjedova mačka ili susjedov otac. Stari uvijek nekako pohotno gleda na moje boce vode iz menze, baš se vidi da ih želi.
Da sam odlučio baciti kesu s otpacima u smeće ni tu ionako ne bi imao više sreće. Naime neki dan sam išao deponirati otpad kad me jedno deset metara od kontejnera zaustavila dežurna baka:
– Kamo ćeš ti momak? Čekaj svoj red!, rekla mi je.
– Što taj mali ide preko reda?!, začuo se agresivan povik negdje iz unutrašnjosti kontejnera.
– Ajde mali reci, daješ ili primaš?, upitala me potom stroga gospođa.
– Ja, ja samo želim bacit smeće, odgovorio sam.
– Pa onda ”daješ” tako reci, a ti si neka studentska bagra sigurno si već izvadio sve vrijedno iznutra, ajde tamo je red za davanje ti si broj osam i budi strpljiv mali.”
Teško je zaista više baciti smeće, ne možeš do kontejnera od sveopćeg interesa za njega.
…bocu koju…
Netko je posve ironičan postavio jedan veliki žuti kontejner za ”boce” u kojega bi se iste trebale sortirati. Iz predostrožnosti u njemu ipak uvijek sjedi jedan penzioner. Ima i malu televizijicu unutra te prati serije. No veće su šanse da u taj kontejner upadne boca najskupljeg šampanjca na svijetu iz 1701. negoli plastična boca. (Penzioneri tako po partijskom – bratskom sistemu svako par sati učine smjenu ili kako koji umre u tom žutom kontejneru zamjeni ga drugi.)
Puno su agresivnije grupe alkoholičara i neliječenih narkomana koji se bave istom profesijom. Nemaju jednostavno tu bečku gentelmansku školu pri prekopavanju smeća. Ne puštaju dame da prve okušaju sreću, a znaju bit i agresivni prema donatorima koji eto bacaju smeće.
Ratovi boca ”the beginning”
Baš je neki dan izbila masovna tuča alkoholičara i penzionera oko teritorija gdje je komunalno društvo postavilo pet novih kontejnera. Penzioneri su gerilskim tehnikama dotukli mlađeg neprijatelja. Grizli su ih umjetnim protezama, udarali umjetnim kukovima i udovima i, doduše slučajno, urinirali po njima. Kasnije su im pokrali sve boce i odnijeli ih u stožer.
Sada je opet zavladao mir na kontejnerima otkako su penzioneri silom utjerali vlast. Obitelji s malom djecom, trudnice i ostale dame ponovo imaju prednost pri prekopavanju kanti a novoosnovani sindikat namjerava kupiti i onaj stroj koji dijeli redne brojeve. Navodno ga HZZ jeftino prodaje pošto su uveli naručivanje preko tog interneta.
Groznica boca
Kao što je nekada davno divlji Zapad poharala zlatna groznica Hrvatsku je danas poharala groznica, epidemija pače, plastičnih boca. Iz nekoga razloga odjednom smo ih svi počeli sakupljati! Zamislite kako perverzno bogata mora biti osoba da baci praznu bocu u smeće?
Pa čak i jedan imućni saborski zastupnik čije ime nalikuje na čin ”seksa”, inače sklon kojoj boci rakije više, marljivo sakuplja i potom vraća svoje boce – rakije. Tako dodatno krpi svoju prijevremenu saborsku mirovinicu od kojih 15 tisuća kuna baš kao i njegovi vršnjaci penzioneri koji svaki mjesec uredno prime više stotina kuna na ime mirovine.Isti je sabornik, pripit kakav je često bio za donošenja najvažnijih državnih odluka, čak ustvrdio da toliko popije pa kada vrati sve boce bude u debelom plusu.
Vrlim stručnjacima hrvatske ekonomije nakon te izjave čak je zasvijetlila ona slavna žaruljica ideje iznad glava. Možda je na pomolu novi vid borbe sa sveopćim siromaštvom.
Od socijalizma do bocijalizma
Ako je Kalifornija savezna država Silicijske doline i visokih tehnologija, Švicarska država satova i čokolada, a Nizozemska pak tulipana, Hrvatska bi mogla biti zemlja vraćenih plastičnih boca. A ne tako dugo trunili smo u paklu samoupravnoga socijalnog sistema. Koliko je truda bilo potrebno da napokon osvanemo u zemlji gdje se penzioneri svako jutro bude pa do podneva vire nogama iz kontejnera.
Nekada u doba socijalizma ista je društvena skupina bila primorana piti kave i čitati dnevni tisak. Od socijalizma do bocijalizma došli smo teško i mukotrpno. Ponosno pogledajmo oko sebe na sve studente koji ne znaju što će sami sa sobom kada završe studije, pogledajmo kontejnere iz kojih vire nožice penzionera i čitave porodice u strahu od sutrašnjice.
Nekada su ljudi u redovima cvikali radne karte pri ulazu u fabrike, a danas čekaju na red za kontejnere. Oslobodili smo se tih okova prošlosti i sada smo potpuno slobodni da naša zvijezda uskoro zasja i na europskom nebu. Uz zvijezdu Njemačke – zemlje autoindustrije, Austrije – zemlje Mozartkugli i Slovenije – zemlje ugibališta za kamione na sjajnom nebu Europe uskoro će zasjati i zvijezda Hrvatske – zemlje vraćenih plastičnih boca.
Čuvajmo bocijalizam kao zjenicu oka svoga.
