Lajk naš svakdašnji: Službeno potvrđeno – Hrvati najviše vole lopove
Ima u mom selu jedan mali Ante. Mali Ante je kleptoman, ima papire od doktora i sve. A kako nevolja, i pretplata od T-coma, nikada ne dolaze same Ante je i patološki lažov. Što je doduše i razmuljivo jer ne znam bi li itko na pitanje: Ante, jesi li mi opet ukra kozu? – odgovorio potvrdno. No ta njegova bolest nikome u selu ne predstavlja problem, zapravo je donekle i olakotna okolnost.
Lopov Ante
Vidite svaki put kada nekome nešto nestane jednostavno se uputi put kuće maloga Ante, opiše njegovom ocu nestali predmet, popije kafu sa gospođom, a stari se za pola sata uvijek vrati sa traženom stvari. Iznenadit ćete se kada vam kažem da u mom selu, baš iz ovog razloga, nitko niti ne zaključava kuće, garaže, staje, obrte, jer najgore što se može dogoditi jest to da Ante obije kakav prozor ili vrata i zaista napravi štetu.
Kada se netko sprema na put redovito stoga sam pozove Antu da to riješe sada, dok oni još nisu krenuli. Ako treba sami ga autom pokupe i pomognu mu, sami sebi, iz kuće iznijeti regale, krevete, parket…Kažem nitko s tim nema problem, Antu mještani redovito ponude i ručkom kada ga zateknu da im krade u doba objeda ili mu posude kišobran ako je vrijeme kišovito.
Ako vam ova priča o poštenom lopovu kojeg svi vole zvuči malo nategnuto – e, onda nemate pojma o nama. Vidite nema u svijetu naroda koji toliko voli i drži svoje lopove kao što to radimo mi, mi Hrvati.
Kulturološka stvar
Kulturološki je to fenomen, i dok u uređenim zemljama svijeta za djecu koja pokazuju naznake poremaćaja klepotmanije postoje kojekakve popravne metode – u mom selu Antu počastimo ručkom. Dok se vani ljudi ograđuju ogradama, oboružavaju alarmima, sprejevima – mi svoje lopove šaljemo u parlamente, sabore, na čelo države – jebiga, kultura.
Da Hrvata usred noći probudi kakvo komešanje iz kuhinje i da tamo spazi lopova usred rabote, oman bi mu napravio sendvič i odvuk’o ga u krevet da mu pojebe suprugu.
Mogli bi čak, koliko volimo lopove, svako par godina održati kakav generalni izbor najdražeg na državnoj razini. Provodile bi se ankete, lijepili plakati, kandidati bi obilazili zabačena sela, ne pardon to već imamo.
Ako vas netko jednom prevari
A ovaj aktualni zagrebački primjer možda taj fenomen i najpreciznije opisuje. Ne da smo, nedavno uhapšenog nevaljalca, na visoku funkciju izabrali jednom, nismo grešku ponovili niti dvaput, teško je nešto što se triput dogodi nazvati slučajnošću, nakon četvrtog puta slijedio je dakako peti, i tko zna koliko bi ovo daleko otišlo da nesretnik nije napokon uhapšen. ( Što je uz smrt od starosti i uvijek aktualnu propast države jedini način da lupeži ovdje ikada sjašu s vlasti ).
Kaže poslovica ” Ako vas netko jednom prevari to je njegova sramota, a ako vas dva put prevari sramota je vaša. E ne znam kako onda jebenu petu prevaru opravdati. Jednostavno je, ili smo mi zaista najgluplji idioti koji su ikada hodali kuglom zemaljskom – ili prosto volimo svoje lopove.
Mi Hrvati
I zbog toga mi je nekako žao svih naših poštenih lopova i Nadana Vidoševića i Ive Sanadera, a bogami i ovog prije spomenutog. Svu hajku oko njih, a naročito oko posljednjeg, držim za veoma licemjernu! Nije on jadan kriv, niti su oni, što smo mi takav narod koji lopova postavi na visoku funkciju – a šta drugo jadan lopov zna nego krasti.
Pa se sada svi čudimo, ‘ko pura dreku, kada se otkrilo da je lopov zapravo lopov – kao da bi ga inače ikada izabirali. Mogao bi kod nas pošten čovjek crnkut što bi ga Hrvat ikada birao. Bolje i crni crnac nego pošten čovjek – kulturoška je to stvar.
Ipak ova moja otužna priča o malom Anti i ova naša o Sanaderu, Vidoševiću, onoj mački iz Siska što se fura na Jacksona, ima i svoju dobru stranu.
Ona naime čini najbolju moguću sliku hrvatskog čovjeka za zainteresirane turiste. Priča je to o neviđenoj ljubavi prema lupežima i nepopravljivom licemjerstvu. Mogla bi čak i turistička zajednica razmisliti da njihove slike uvrsti na svoju sljedeću brošuru o Hrvatskoj. A uz sliku mogla bi ići i prigodna poslovica: ‘Ako vas netko jednom prevari to je njegova sramota, a ako vas dva put prevari sramota je vaša. A ako vas se prevari tri, četiri, pet, šest i više puta – vi ste Hrvat.’
