Lajk naš svakdašnji: Sramota za zemlju znanja i činčila
Suočen s poraznim rezultatima testiranja naš bi ministar morao poduzeti kakve korake. Svakako bi ga zamolio da nipošto ništa ne reformira – dobro je ministre, pusti sve neka stoji kako je.
Moj poznanik Antun je samo jedan od Hrvata koji je u doba besparice i beznađa napustio svoju rodnu grudu. Ne, nije ju on napustio jučer, kako bi se dalo zaključiti iz opisa, već prije kojih pedeset godina. U međuvremenu se uspio obogatiti, pa se nakraj vratio kući. A kako to često biva, odlučio je svu ušteđevinu iskoristiti da i u voljenoj domovini pokrene biznis, zaposli mladost. Mali problem se našao u činjenici da je Antun vani dugo vodio kompaniju za uzgoj, pazi sad – činčila.
Tako je to u uređenom svijetu, svašta uspijeva, da tamo pošalješ pedeset naših ministara i njima bi trebalo bar sto godina da zemlje dovedu na rub potpunog bankrota.
Pa pokušao tako on i ođe, uložio novce, kupio farmu u Lici i naručio konvoj činčila. Za par dana ga je zaista posjetio konvoj ali pantagana. Kada je pos’o otpočeo oti’šo na općinu tražiti poticaje za proizvodnju i razvoj svoje farme činčila. Nikad neću zaboraviti suze od smijeha općinskog službenika koji mi je na kafi, za radnog vremena dakako, pričao priču o idijotu koji traži poticaje za uzgoj nekakvih pantagana – jebiga tako to ide kod nas.
PISA testiranja
Opijen sličnim sanjama vratio se kući i bivši ministar obrazovanja Dragan Primorac. Bogami čovjek vani uspio, a ovdje mi je teško odagnat jel put Amerike krenuo u potrazi za znanstvenim snom ili je pak slučajno odšetao, zalutao jedan, dva kontinenta kada ga je majka poslala u trgovinu.
Nije on, naime, otvorio farmu činčila, već je odlučio Hrvatsku, po uzoru na bijeli svijet, reformirati u zemlju, pazi sad – znanja.
Utrnuo je put svim budućim ministrima, a kako im je pošlo za rukom najbolje pokazuju rezultati nedavno provedenoga PISA istraživanja – isto istraživanje provodi se svaki par godina među učenicima da se provjeri kvaliteta i razina obrazovanja u državama. Naša je mladež, direkt iz zemlje znanja, postigla rezultate negdje u rangu Indonezije i to valjda onog kanibalskog djela u kojem su učenici pojeli papire, olovke i ispitivače.
Bogu hvala da Hrvatsku nije odlučio pretvoriti u zemlju punu dječice i krenuo u pronatalitetne reforme jer bi do sada, sudeći po uspjehu reformi obrazovanja, svi jamačno pomrli.
Reformiraj me, bejbe
A da se reforme nisu provodile e bogami jesu, već deset godina naši reformisti uporno reformiraju sve što im dođe pod ruku. Rezultati pak ukazuju da se, unatoč tome što smo i školskim domarima reformirali brkove, od 2006. godine i posljednjeg PISA ispita nismo pomakli ni pedlja. U ovih smo desetak godina ipak uveli računala u škole, a ponegdje su knjige zamijenila ‘tablet’ računala – Bogu hvala pa djeca sad više ne moraju okretati teške stranice knjiga i vraćati se kući iščašenih ramena. Spajali smo potom zimske i uskršnje praznike, pa ukidali ove prve, pa ukidali zimu, Uskrs.
Svake smo godine, da bi poboljšali zanimanje učenika, tiskali jedne te iste knjige s promjenjenim ilustracijama jer je jamačno u njima bio problem. Ukinuli smo ocjenjivanje na polugodištu, uveli i izveli spolni odgoj, pomicali poziciju krede pod pločom… Još da učenici prestanu sjediti u klupama i počnu sjediti po stolovima, a knjige, ovaj tablete, postave na stolice – e to bi upalilo. S tim reformama bi sto posto prestigli ljute konkurente – indonezijske kanibale.
Tko je kriv, samo nebo zna
Obrušili su se mediji nakon poraznih rezultata ispita na aktualnog ministra obrazovanja koji je po starom običaju krivnju prebacio na svog prethodnika. Da se njega pak upita za komentar taj bi vjerojatno prozvao svog prethodnika i tako u beskonačan niz, sve dok se napokon ne bi ustvrdilo da je isključivi krivac za podbačaj većine učenika 2013. godine carica Marija Tereza koja je tamo tisuću sedamsto, osamsto i neke otvorila prvo visoko učilište – krava.
Ne čudi baš podbačaj resora čiji se čelni ljudi s odgovornošću nose kao petogodišnjaci: Mama, mama nisam ja, mali braco je to uradijo!
Na tom PISA istraživanju testirala se naime čitalačka, matematička i prirodoslovna pismenost učenika. Pošto su se naši junaci zbrukali u, manje – više, sve tri kategorije čudi me da i sindikat učitelja nije već, po uzoru na svog ministra, izdao priopćenje kako naši učenici nipošto nisu matematički, prirodoslovno i čitalački nepismeni.
Vidite oni su jadni samo čitalački nepismeni, a kao takvi nikako nisu razumjeli ostala pitanja – koja bi inače pojeli za doručak. Prema tome jasno je da u našem obrazovanju jedini malešni problem u sektoru jezika i književnosti, a i za takvo stanje odgovorna je dakako Marija Tereza.
Prijedlog za spas
Suočen s ovim poraznim rezultatima naš bi ministar morao poduzeti kakve korake. Svakako bi ga zamolio da nipošto ništa ne reformira – dobro je ministre, pusti sve neka stoji kako je.’ Smatram da bi bolje bilo novce od reformi potrošiti na najam jedno pedeset jumbo autobusa!
U te autobuse bi trebalo ukrcati roditelje naših učenika i poslati ih da nađu tu komunističku gamad koja je njihovom, malom ili maloj, dala niske ocjene samo zato što su Hrvati!
Za početak bi naši igrali fino, ponudili ispitivačima, vezanim u podrumu, malo domaćega uja, vina, slan’ne, besplatno litovanje u predsezoni, pokušali ih urazumiti, ljudi smo ipak…
A ako bi udbaši i dalje inzistirali na rezultatima, e tada bi jebali majci! Još bi od muke ličke ruke onu bodovnu ljestvicu okrenuti naopako, tako da naši izbiju u uvjerljivo vodstvo! Ako pak otkriju da ispite algoritamski ocjenjuje kompjuter, nema veze i njega se može iščupat iz struje! – ‘On će mome malome algoritamski ispravjat ispit i bacit ga, neka ćaću sebi doma baci – četnik algoritamski!’
Šalu na stranu
Šalu na stranu, iz rezultata ispita razvidno je da našem obrazovnom sustavu hitno trebaju stvarne reforme. Bar ako sutra želimo i pokušati konkurirati vršnjacima na globalnom i zajedničkom tržištu. Pod stvarne reforme dakako ne mislim na ove naške, jer da su naši reformisti kojim slučajem vatrogasci ti bi goruću zgradu gasili benzinom.
No kako su one i dalje samo puke parole, držim da je ovaj moj prijedlog jedini način da Hrvatska ikada postane zemlja znanja i to vodeća u svijetu, tik do Indonezije to jest njenog kanibalskog djela. Zapravo ako ćemo nastaviti ovim putem, bez stvarnih promjena, možda bi bilo najbolje da se učenici ostave teorije i okrenu praksi. Da recimo pozatvaramo škole i u njima otvorimo farme, pazi sad – činčila.
Pa iako je mom Antonu biznis propao čini mi se da su one i dalje bolji posao od ovakvog znanja u ovoj zemlji, pazi sad – znanja. Samo oprezno da vam naši pod činčile ne podvale pantagane jer jebiga, tako to ide kod nas.
