Stigao je Božić, prvi Božić nakon majanskog smaka svijeta. Nema, maheri su bili te stare Maje i gotovo. Državni meterolozi najavili su pak najhladniju zimu od početka vremena, a u mome Vignju je prekjuče’ dva dana prije Božića termometar pokazivao artičkih 17 stupnjeva Celzijusa, more se zaledilo – nema maheri su naši meterolozi i gotovo!
www.hdpaperwall.com
Iz perspektive mladog čovjeka koji započinje život u ovoj zemlji gora mi zvuči prognoza državnih meterologa negoli vazda uspaničenih starih Maja. Njihov smak svijeta sam eto preživio, ali budućnost u zemlji u kojoj se državni meterolozi zajebavaju s vremenskom prognozom izgleda, bar meni, poprilično apokaliptično. Što bi rekli naši meterolozi u srcu ljeta, dok kamen puca od vrućine – oblačno s udarima vjetra popraćenim susnježicom – nema maheri su to!
Božično čišćenje
Možda je eto tako moguće da smo direktni potomci starih Maja, doduše njima su ostale nekakve gomile kamenja po Americi, mi bi svoje rasprodali, razrovali. Dosta negativnosti, Božić je! Ameri imaju u ovo doba jedan specifičan običaj, prisjećaju se minule godine i svih stvari na kojima mogu biti zahvalni. Kaže se također da ljudima u onim posljednjim trenucima ovozemljskog postojanja čitav život proleti pred očima. Pa eto kako je prošla već godina dana od kako smo svi poginuli u smaku svijeta i kako smo, preko Majanske linije, mi Hrvati zapravo direktni potomci izvornih Amera, mislim da je krajnje vrijeme da se i ja, u duhu Božića, prisjetim svih stvari na kojima u protekloj godini mogu biti zahvalan.
Zajednički Božić s najboljom
Prije par dana, najbolja djevojka na svijetu i ja, uputili smo se južno od Splita do Pelješca da s mojim roditeljima proslavimo svoj prvi zajednički Božić. I ja i najbolja putovali smo s grčevitim osmijehom na licu i pretvarali se kao da nismo upoznati s činjenicom da je moja majka tipična dalmatinska žena!
Specifična je to vrst žena i neupućenim sretnicima bi ih najbolje mogli približiti usporedbom s državnom službom bezbjednosti bivše države, to jest ozloglašenom UDBOM. Baš kao ni Udba ni moja mater nikada nije prezala od korištenja svih sredstava kojima bi ostvarila životni cilj tipične dalmatinske žene – apsolutnu kontrolu nad životima ukućana! Do moje dvadesete godine birala je sve moje izbore, prisluškivala većinu mojih nikada privatnih razgovora, prekopavala mi sobu bez ikakvog naloga ili razloga bar dva puta dnevno, uporno tražeć dokaze da sam postao narkoman, peder, komunist ili špijun.
No nije sve loše kako na prvu može zvučati, eto moj otac je živi dokaz da se i toj vlasti može prilagoditi. Doduše čvrsto vjerujem da ga nakon godina materine tiranije otmu ruski špjiuni i osude na prislini rad u srcu ledenog Sibira (ili sutropskog za naše meterologe) da bi on s maljom u rukama i velikim osmijehom na licu ushićen vikao: Sloboda, oh napokon ta divna sloboda!
Izbor najbolje djevojke na svijetu prvi je moj izbor koji nije bio njen. Sramotan je to čin državne veleizdaje za koji je netko morao biti kažnjen, očekivao sam stoga da će nas mater za vrijeme božićnih praznika držati zatočene u podrumu i mučiti nas najgorim mukama od kojih bi se i Udba zgrozila – svojom kuhinjom!
Majka narkomanka
No čim smo s grčem u želucu kročili kroz vrata, spoznao sam da u svojim crnim prognozama ipak bio pretjerano – optimističan! Naime krvnica nas je dočekala široko raširenih ruku na ulaznim vratima tamnice, toplo nas izljubila u obraze (za što sam držao da je tajni znak mučiteljima da iskoče iz grmlja i privedu nas, kao onomad Isusa) i pozvala da nešto prizalogajimo. Već s vrata oplahnuo nas je fini miris friško skuhane juhice.
Džentlmenski sam pustio najboljoj djevojci na svijetu da prva kuša slasni obrok, pa ako ona preživi i ja ću nahrliti. Pomislio sam kako su majčine perfidne metode uznapredovale na pozavidne razine, nije to više bila samo fizička kontrola, ovo je preraslo u prvoklasnu psihičku torturu! Znojio sam se od muke i gotovo je zamolio da već jednom izvadi elektrode i užarena kliješta jer ovu neizvjesnost više ne mogu podnijeti, no ona je sama nastavila s novopronađenom dobrotom i kazala kako je zaista sretna što joj je kuća napokon puna!
Izgledala je tiranica zaista iskrena i tada sam pobojao najgorega! Majka mi jamačno umire i ima još par dana života. ‘Ko bi rekao da će je zadesiti ista sudba kao i njene brojne kolege tiranine, Napoleona, Cezara, Hitlera. Nadam se da sam ipak pretjerao i da se draga mama samo odala najtežim drogama poznatim čovjeku, koje su je dovele u ovo potpuno odsutno stanje duha. Opet možda je u božićnom duhu samo iskreno sretna što nas vidi, iako se vjerojatno ono baš nemilice bode u venu!
Očevo zdravlje
Otac koji je početkom godine obolio i u maniri tipičnog paničnog dalmatinca nekoliko puta zvao silnu rodbinu po svijetu da ih upita koji im datum za njegov skori sprovod najviše odgovara, a par puta i da im kaže kako je pred koji dan preminuo, osjeća se dobro. Evo baš sjedi na balkonu i zahvaljuje nebesima na multinacionalnim kompanijama koje su izazvale efekt staklenika pa on u doba Božića ne troši ni lipe na grijanje.
Raduje se zbog topljenja ledenjaka i podizanja razine mora jer mu je gaz na mjestu gdje veže barku uvijek bio prenizak. Tako da sam par dana prije Božića zahvalan na svojoj obitelji. Zahvalan jer mi je otac prizdravio, majka otišla sa živcima, brat uspiješan na fakultetu i što je najbolja djevojka na svijetu sa mnom, mojom luckastom obitelji.
Marika Vid Hvilshoj
Marika je moja iskrena prijateljica i najfascinantnije ljudsko biće koje sam ikada imao čast upoznati, naime može popit deset litara pive u dva sata bez po’ muke. Okolnosti u kojima sam je susreo okolnosti su u kojima se ovih dana, nažalost, nalaze mnogi – trebala mi je pomoć. Uzgred rečeno u takvim se okolnostima pred Božić nalazi i gospodin Vedran Sabadi i molim vas da ga, u božićnom duhu koji je opsjeo moju mater, proguglate i pokušta mu pomoći.
Molim Vas i vjerujem da ćete to i učiniti, ne samo jer se bliži Božić, već zato što sam zahvaljujući Marici Vid pronašao vjeru u ljude. Dobro je govorila moja mater da me uvijek treba pratiti i nadgledati jer bi u suprotnome i glavu mogao izgubiti. Pa iako glavu još nisam izgubio za rana sam eto bio izgubio vjeru u ljudsku dobrotu, toplinu, općenito u ljude.
Mnogo je zla trebalo učiniti da se meni vako veselom to desi i nikada nisam vjerovao da je tako malo potrebno da se oporavim. Ta žena svojom je dobrotom u meni pobrisala slike na tisuću i milijon streljanja iz tisuću i milijon nepotrebnih ratova oko nepotrebnih granica, granica ljudskosti i dobrote! Ovo sam dobro napisao!
Pisanje
Sad sam vas dvojicu, koji ovo čitaju, raznježio jelda? I sebe sam – nema maher sam i gotovo! Dobro je Aldo onomad kazao da ‘viruje u me’, nije on ni lud. Zahvalan sam tom mudrom i zgodnom čovjeku i svima vama koji ste mi omogućili da pišem kolumnu ‘Lajk naš svakdašnji’ i duboko dirnem ovu dvojicu.
Hvala toliko dragih ljudi koji čitaju, kritiziraju i ono dvoje idijota što hvale moje kolumnu. Hvala Aldo, Andrea, Marko, Božiću (sretan ti prezimendan) Majo, Marina ekipo iz redakcije.
Hvala Andrei Alag’ić zgodnoj djevojci koja u ove božićne dane traži čvrstu mušku ruku da je, poput njenog idola Božice Jurić, oćera u ku’inju i naredi da zadigne spavačicu! Hvala mom Fbook ocu Stipanu, Vesni, Nives Blair, Mariji koja se isključivo zahvaljujući masovnoj molitvi na Facebooku oporavila od teškog zdravstvenog stanja i za koju ćete još čuti – svi vi ljubitelji izvrsne književnosti.
Hvala najboljoj djevojci na svijetu koja me trpi, što doduše i nije teško ijednoj ženi koje me bar jednom, nakratko, u prolazu, vidjela. Veliko hvala velikoj spisateljici Bobi Đuderiji jer je faca od žene, baš ono faca, ali ovom prilikom bi te, draga Bobe, ipak želio demantirati. Jednom si rekla kako pišeš jer pišeš, jer moraš, a ne zato da bi mjenjala svijet.
Sretan Božić
Prvo moj si svijet već promjenila. Drugo ja zaista crveno i iz petnih žila vjerujem da je baš naše da mjenjamo ovaj svijet. Jer ako ćemo pustiti stvari da stoje kakve jesu onda se moramo toplo odjenuti pošto je prema uhljebima koji su paralizirali ovu zemlju vani minus pedeset.
Godinu dana nakon smaka svijeta i usred najhladnije zime od njegova nastanka stoga pozivam sve vas mlade ljude da pišete. Svako slovo koje napišete slovo je koje prije nije postojalo i svijet je eto već drugačiji. Pišite stoga, kukajte, prigovarajte i zahtjevajte bolje jer vani je trenutno sunčano, razumijete?
Na kraju ovog epa još jednom vas, u duhu Božića, pozivam da pomognete potrebitima kao što je gospodin Vedran Sabadi, da cijenite i prepoznate sve ono dobro u životu što imate i nastojite promjeniti krivo, poput naših političara. Dragi potomci Maja, sretan Vam Božić.
P.S. u slučaju da ne napišem narednu kolumnu potražite me u podrumu obiteljske kuće i odvežite.
