Pa vidite, stvar je u tome što kad čovjek hladno sagleda političke stavove svojih roditelja jasno mu je da su to, koliko god ih voljeli i cijenili, debili s pameću petogodišnjaka – zapravo petogodišnje pande. Zar zaista smatrate da ćemo vam podariti svoj glas nakon što nam dvadeset godina od mama i tata činite debile? Evo moja rođena mater je već par puta glasla za HDZ, mislite da me to čini ponosnim sinom?
– Ne, čini me nezaposlenim.
Imam 25 godina. Gleda me neki dan moja djevojka, nakon hiljadu i neke svađe oko istoga, i kaže znaš Joško, mi zapravo želimo jako malo. Problem je što se to naše ‘malo’ danas čini strašno velikim..
Ima ona pravo, i ne samo da želimo malo, već je to što želimo poprilično jednostavno. Manje više se svodi na odsutstvo svakodnevnog straha od dana koji nam slijede. Svodi se na disanje bez grča u želucu pri svakom udisaju, zbog kojeg oboje dišemo nekako plitko i tiho. Što se kaže, ono disat punim plućima, živiti jebiga – eto to želimo. Pa i spoznati onu bezbrižnost kojom valjda netko negdje u svijetu baš sada govori, ah nema veze, imam samo 25 godina, čitav život je ispred mene – it’s ok. Eto to želimo, zar je to zaista tako mnogo?
Zašto ovo pišem?
Ok. A zašto sam ovo napisao? Pa iz čiste dobrote mog velikog srca, vidite bliže se izbori. Kako oni za predsjednika, tako i oni za parlament. A u Hrvatskoj garant ima bar stotinu tisuća mladih parova koji razumiju i dijele želje mene i moje djevojke. Vidite stotinu tisuća kada se pomnoži s dvije osobe daje sigurnih 200 000 glasova. Smatram da će stoga ovaj uvid u misli, želje i strahove mladih osoba nekom sretnom kandidiatu omogućiti veliki trijumf! Ne, ne tražim nikakvu zahvalu (dobro kakvo savjetodavno mjestašce neću odbiti – iz pristojnosti) i da, slobodno citirajte moje misli na predizbornom plakatu upućenom mladima. Štatijaznam, recimo: ‘Glasajte za mene mladi ljudi jer ja Vas jedini/a razumijem. Ja točno znam kako se Vi svaki dan osjećate a osjećate se…(i onda kopirajte ovaj moj uvodni dio sa željama)’.
– Eto.
Ma vidi ih, stvarno Tomislave, stvarno Ivo, nema potreba za zahvalom. Ovo je najmanje što mogu učiniti. Pa siguran sam da bi i vi da vidite slijepca koji prelazi cestu posegnuli za njegovim novčan.., ovaj rukom i pomogli mu da sigurno prijeđe na drugu stranu. A eto ja znam da ste vi, jadni, za živote nas mladih ama baš posve slijepi.
Znali bi da ne pale ratne priče
Jer da nije tako, tada bi i sami znali da pravi put do nas, vojske glasača od finih dvjesta tisućica, nisu ratne priče veterana nijednoga vašeg rata, niti jedne ratne strane. Neopisivo me osobno zaboli za ratni put moga djeda partizana i onog drugog ustaše – osim ako ne daju po sto maraka od vojne penzije. A isto tako i za njihove nasljednike koji su, kako redovito ističu, stvorili ovu državu (iz koje ionako tražimo izlaz) pa nas stoga redovito traže najamninu.
Najamninu nisam platio niti gazdi za stan zadnja dva mjeseca, nemam odakle, evo im stoga njihova država – nek si je nose. Umoran sam silno od svih veterana svih balkanskih ratova. Da mi danas dođe jedan od njih, s bilo koje strane, u svojim invalidskim kolicima i požali mi se kako su mu opet smanjili vojnu penziju mislim da bi mu probio gumu!
Znali bi da ne pali tuženje onog drugog
Ma da nije tako, da niste posvemašnji slijepci, znali bi i da upiranje prstom u onoga drugoga kao krivca za naš problem, nama ne čini nikakvu razliku. Ako baš želite možete se jedno sunčano popodne naći na nekoj livadi punoj cvijeća, sjesti se za trpezu i jednom za svagda riješiti tko je to točno kriv za koji naš problem. Onda bi te podatke uredno mogli zapisati na kakovu veliku ploču, a potom bi mogli, šta ja znam, tu veliku ploču jedno drugome gurnuti u rektalni otvor.
Jer vidite, to i dalje ne riješava moj problem. Upiranje prstom jedno u drugoga prošli smo još u vrtiću i prva tri razreda osnovne škole, ‘učiteljice Mario me gurnuo po podu’. A kako nismo petogodišnjaci možda da pokušate riještit da njima nekako turnete pravo glasa. Vidite, kod nas to ne prolazi još otkako su nam nikle prve stidne dlake.
Znali bi da nismo kao svoji starci
Kako to ne ide kod nas, a ide kod naših staraca? Pa vidite, stvar je u tome što kad čovjek hladno sagleda političke stavove svojih roditelja jasno mu je da su to, koliko god ih voljeli i cijenili, debili s pameću petogodišnjaka – zapravo petogodišnje pande. Pa zar zaista smatrate da ćemo vam podariti svoj glas nakon što nam dvadeset godina od mama i tata činite debile? Evo moja rođena mater je već par puta glasla za HDZ, mislite da me to čini ponosnim sinom?
– Ne, čini me nezaposlenim.
Znali bi za šta vas držimo
Znali bi također da, s iznimkom nekolicine moralnih drolji što se prostituiraju za mjesto u upravi, mi mladi smatramo da ste svi vi redom nesposobne i pokvarene lopine. Baš svi, neovisno o vašim bojama i forisranju pridjeva poput ‘bolji’, ‘bolja’ ili ‘novi’, ‘nova’ u svom budućem izbornom sloganu. Vidite, koliko god da nam puta obećali ‘novu’ i ‘bolju’ državu za nas ćete i dalje ostati baš ‘iste’, ‘stare’, nesposobne i pokvarene lopine. Eh da ste ovo znali možda se nikada niti ne biste kandidirali. Zapravo je jedini način da ja osobno ikada izađem na izbore taj da se bira redosljed kojim će vas se gurati u kakovu duboku, duboku, crnu jamu.
Ponovimo
Da, da, sve vam je ovo točno. Znam da se čudite. Iako smo mi narod ratnika, ja ne želim da moj život bude svakodnevna borba. Iako ste vi naglasili da je onaj drugi kriv za moj problem – to ga i dalje nije riješilo. Iako naši starci puše vaše folove, sami ste upirali u naše obrazovanje. Ne možete sada očekivati da ćemo pasti na baš isti trik. Iako konstantno otvarate nove stranke koje mi sve redom obećavaju bolji život, pa je čak došlo i do toga da u državi imam dvije stranke koje se zovu poput jebenih stabala – Hrast i Orah (što se mene tiče možete se zvati i Tratinčica) ja bi ipak spavao mirnije da mi se na čelu države nalazi kamen.
Pri tom ne mislim na političku stranku koja pod ovim imenom vjerojatno djeluje u nekoj zabiti, već na običan jebeni hladni mrtvi kamen!
Ali siguran sam da će se sada, kada sam vam otkrio probleme i interese nas mladih ljudi, sve ovo za svagda promjeniti. Pa hajmo Ivo, hajmo Kolindo, hop cup Zoka, ho ruk Tomislave, ne dajte da vas onaj drugi stigne! Papir i flomaster u ruke i piši ‘vako: ‘Glasajte za mene mladi ljudi jer ja Vas jedini/a razumijem. Ja točno znam kako se Vi svaki dan osjećate a osjećate se… (i onda kopirajte ovaj moj uvodni dio sa željama)’. Nema potrebe da mi zahvaljujete, što bi rekli moji vršnjaci u nekom drugom i boljem svijetu – it’s ok.
