Lajk naš svakdašnji: Tenerife – otok na pola puta između raja i pakla
Evo mene na Zapadu. Točnije na španjolskom otoku Tenerife. Geografski Tenerife pripada Africi, ali Španjolci imaju više para, jebiga. Teološki gledano moj dolazak na Tenerife od velikoga je značaja. On posve neupitno dokazuje postojanje Boga – ukoliko je točno da se Bog smije budalama koje nešto planiraju…
Galerija 4 Fotografija
Otvori
Vidite, planirao sam već neko vrijeme otputovati na kakvo putovanje duha po svijetu. Pronaći tragove odgovora na ona vječita pitanja razasuta po usamljenim kutovima boemskih birtija, u zaboravljenim kulturama naroda južne hemisfere i gdje već ne. Planirao sam, planirao i tada smo najbolja djevojka i ja dobili ljubazan poziv na Tenerife od njene majke koja ovdje živi, a kako smo ionako planirali otputovati – evo mene na Zapadu. A nema valjda mjesta na svijetu na kojem duhovno putovanje, i duh sam, imaju manje smisla nego na Tenerifima.
Zaista, otići na duhovno putovanje ovdje je otprilike jednako smisleno kao i pitati ekonomskog stručnjak iz naše Vlade kakav savjet iz sfere ekonomije. Ama posve besmisleno. Bože, svaka Ti čast, veliki si cinik!
Pakao
Ako uzmemo da je Zapad dio svijeta čija se kulturna i humanistička tekovina i vrijednost poglavito nalazi na off shore računima u švicarskim bankama tada su Tenerifi najzapadnija točka naše planete. Jer novac je ovdje, vidite, jedini životni faktor. Na ovom vulkanskom otočju, čuvenom po svojoj mikroklimi zbog koje kalendar ne pozna nijedno godišnje doba iza rane jeseni, možete tako imati baš sve što novac može kupiti, i gotovo ništa od onoga što novac kupiti ne može.
Raskoš, luksuz, bazeni, trgovine i dostupne ilegalne curice sa siromašnog istoka Europe ovdje su svojevrsni civilizacijski minimum. Nitko ovdje nije stradao od moralnog infarkta zbog djevojčica koje se mahom udaju za bogate penziće koji bi im komotno mogli biti djedovi – njihovih očeva.
Načuo sam ma tek jedan jedini trač o razlici u godinama novopečenog bračnog para – ona je naime imala nepunih osamnaest, a on nepunih sedamdeset i osam godina. Našlo se i ovdje par dušebrižnika koji su primijetili da je takva razlika skandalozna! Mladenka je, vidite, po svim standardima lokalne oligarhije bila prosto prestara za mladića s njegovim bankovnim kontom. Da, to su vam ukratko Tenerifi, mjesto na kojem ona ‘dok nas smrt ne rastavi’ ima specifično lokalno značenje, mjesto na koje je mene dragi Bog smjestio na moje duhovno putovanje.
Spomenuo sam već mikroklimu zbog koje ovdje temperature nikada ne silaze ispod 21 stupnja. Baš zbog te prirodne blagodati, zbog koje su španjolski kolonizatori davno pobili zadnjeg izvornog stanovnika otoka – pa im danas dižu turističke spomenike, Tenerife uvijek vrvi svijetom. Poglavito njemačkim i britanskim penzionerima koje ćete lako prepoznati po električnim mopedima-hodalicama, zapravo ih i ne trebate posebno prepoznavati jer su ionako većinska populacija otoka. Ima ih toliko da vjerujem kako postoji bar par zakrvljenih mopedo-hodalačkih bandi koje drže kartel preprodaje apaurina i pelena za starije osobe. Osim prokleto bogatih starih pohotnika, električno pokretnih penzionera i 7,8 izvornih žitelja otoka Tenerife su dom i tisućama mladih ekonomskih emigranata iz čitavog svijeta.
Primjerice upoznao sam ovdje Sašu, argentinskog magistra društvenih znanosti koji na Tenerifima konobari u Hard Rock Caffeu za 1600 eura mjesečno. To je otprilike 1000 i nešto eura više no što bi zarađivao u svojoj struci kod kuće – kao gospodin čovjek. Cijene života su pak, što se najma stanova tiče, otprilike jednake kao i za najam studentskih stanova u Hrvatskoj. Cijene hrane su negdje 3 do 4 puta niže, troškova grijanja nema, jer je uvijek ljeto, a konobari zarađuju kao domaći neurokirurzi, pa kome se sviđa…
Uzmimo dakako da smo ovdje mi Balkanci, Južnoamerikanci, Afrikanci i sličan nakot čovječanstva građani najniže vrijednosti. Konobarenje za tih 1600 eura otprilike i jest nekakav krajnji domet magistara naših krajeva svijeta, ukoliko dakako savršeno vladamo španjolskim jezikom. Iznimke su mlade žene iz siromašnih krajeva koje se uvijek mogu dobro udati za polupokretnog polufosila i čekati, cca 15 minuta, da ih smrt rastavi ili da pak ovaj strada u sudaru na svom mopedu-hodalici sa drugom moped – hodalicom – što je iznimno često.
Upoznao sam i takvih djevojčica i neću da čujem ni jednu o njima, dame su to brate! Cure se ovdje kurvaju, ali pola svog profita šalju ćaći i materi u Sibir da se ovi ne smrznu bez drva za ogrijev. Tako je to na Zapadu, nitko te ne pita odakle ti. Jedino što se računa jest jesu li ti se starci smrzli ili nisu, imaš li želudac za to ili nemaš, nema opravdanja, nema milosti, takva su pravila. Ako hoćeš jednog dana jebati, prvo moraš biti jeban, pa tko duže izdrži.
Raj
Nepobitna je istina da je ovdje čovjeku iz mojih krajeva većinu vremena neugodno. Kako iz razloga što mi je ovaj zemaljski raj hijena i ljudoždera, za sada, posve neprobavljiv, tako i iz razloga što se iz ove daljine kristalno jasno vidi kakve smo mi u Hrvatskoj korumpirane budaletine. Kakvom ekonomskom računicom opravdati da je kod nas ama baš sve tri puta skuplje, tri puta nedostupnije, jedino su eto plaće 3 puta niže?
Kako razumjeti da ovdje kilo orada prve kvalitete dođe svega desetak kuna, jer su se ovdašnji trgovci dosjetili nečeg onostrano lukavog? Naime, par stotina metar od obale imaju vidite, sad ćete se nasmijati, te ograđane bazene s morem u kojima oni onda uzgajaju ribu. Zamislite vi te lukavštine? Kao ako staviš par riba u more, ogradiš ih i tu i tamo nahraniš one se s vremenom počnu množiti same od sebe?!!!!
Eto, jebu se ribe, majkemi. I tako ima ribe uvijek i za sve i to po dostupnim cijenama. Nikada to našem čovjeku ne bi palo na pamet! Mi ionako jedemo samo prirodne orade koje nisu iz uzgoja, one koje rastu u moru – za razliku od ovdašnjih oradi koje rastu u džepovima kaputa i crijepovima za kišu. Samo ih ovdje, eto, jedu svi ljudi, čak i mi Balkanci i mi Afrikanci i mi Južnoamerikanci, a kod nas samo biskupi, političari, ratni profiteri i slična marva.
Par metara od moje nastambe živio je godinama jedan naš general, koji je ovdje za večerom, taman vraže jeo orade i škampe, ono bio i uhvaćen. Uglavnom kada se vratio slobodno u svoje Pakoštane pokrenuo je taj naš jedan general biznis s ribom. Veli on to se zove, kako ono, eh da – uzgoj ribe, uzgoj. Kako li mu je to palo na pamet?
Neugodno je čovjeku i kada vidi svo to bujno i egzotično raslinje na južnom dijelu ovog otoka u središtu oceana, ovog otoka bez rijeka, na dijelu otoka na kojem kiša pada često kao i HDZ-ova vlada kod nas, dakle skoro nikada. Naime dosjetili su se i ovdje kurvini sinovi nečega svemirskoga. Oni su vidite, ma isto onako kako kod nas uče petaši na satu kemije, riješili da od mora rade vodu koju koriste za tuširanje, pranje u kućanstvima, navodnjavanje parkova… Bilo bi to čak, mislim se, i dobro rješenje za neke naše otoke koje ljeti oskudijevaju vodom, ali jebiga kad ovi imaju more, a naši su otoci svi, ko za vraga, visoko u brdima. Imaju oni i potrebito znanje doduše, isto ono koje petaši savladaju u prvom polugodištu kemije. Davno sam ja rek’o da bi nama petaši bolje vodili državu!
A struja tek, o đavle da te jebem. Struja vam ovi izvlače pomoću onih kuraca koje je Don Quijote i naša Vlada napadaju kopljima, onih vjetrenjača jeli…Kao treba za to imat vjetar, nekakve uzvisine za postavit ove uređaje i sustav za distribuciju. I struja vam je ovdje zbog toga toliko jeftina da nitko niti ne gasi svjetlo kada izlazi iz kuće, a mi jadni i pišamo u mraku pa sve sebi po nogama. Jebiga kad ovi imaju i vjetar i uzvisine i pameti… Ima ovdje stoga i puno, puno svakakve šume. To je još jedna pozitivna stvar za Hrvate koji eventualno razmišljaju o dolasku ovdje. Naime, šume su idealne za gerilske zasjede ustašama i partizanima s kojima mi ratujemo zadnjih sto godina. Jelda je malo tužno da svijet vadi vodu iz mora, struju iz vjetrova, a da mi vadimo duše prvoborcima Drugoga svjetskoga rata?!
No hajde ljeto ovdje zaista traje neprestano, da je tako kod nas možda bi se i mi svega ovoga već davno dosjetili…
Ali šta onda reći za Mallorcu? Također, otok koji je, opet k’o za vraga, na točno istoj geografskoj širini kao i Dalmacija? A tamo vam sve isto, ne mislim samo da imaju ista godišnja doba kao i mi, već i struju i vodu i ribu na ama isti način kao i svemirski Tenerife proizvode…Turizam traje zanemarivih 12 mjeseci u godini, kod nas četiri, ali mi imamo ustaše i partizane – i Kolindu.
Otok između pakla i raja
Iz svih ovih razloga čovječanstvo se, a i ja s njima, nasukalo na vuklanske obale Tenerifa. Tenerife bi nazvao otokom smještenim točno na pola puta između pakla i raja. A što ćete na njemu pronaći, pakao, raj ili ponešto od svega ovisi samo o Vama. Ovisi o vašem odgoju, pogledima na svijet, na društvo, ljude, profit, smisao života i staroga cinika Boga ako baš želite. Pogled na Tenerife i moju nutarnju borbu pogled je na sudar trulog kapitalizma i labavog humanizma. Sudar ‘naše’ i zapadne civilizacije, potpuno međusobno strane, koje se sada u meni i oko mene susreću na Tenerifi – otoku na pola puta između raja i pakla. Na kraju možda ovo i jest bilo dobro duhovno putovanje!
P.S. Na kraju vam ove moralne dileme o pravim životnim vrijednostima možda i neće biti presudne jer je po svemu sudeći Zapad suđeno odredište mladih i obrazovanih i svih ostalih koji nemaju izbora – a takvih je sve više. Na kraju će Zapadna civilizacija, kao španjolski kolonizatori Tenerife, silom prisvojiti sve ono što imalo vrijedi iz naših vukojebina. Nasukati nas na svoje obale na kojima ćemo tada, ukoliko budemo imali slobodnog vremena između konobarskih smjena, slobodno moći promišljati o civilizacijskim razlikama i životnim vrijednostima. U našim dalekim domovima, u mirnom snu moralnih pobjednika, ostati će samo starkelje i budale – i to samo ukoliko im pošaljemo dovoljno drva za ogrjev. Možda je i bolje tako, pozdrav sa Zapada.
